Da li ste zadovoljni svojim načinom života?

Oči u oči – samima sebi

Iako je prvotna ideja bila da napišem članak o rezultatima ankete o tome jeste li zadovoljni svojim načinom života s popratnim komentarom, neću je se previše doticati. Općenito gledano, od 262 osobe koje su odgovorile na anketu, 37% nas je zadovoljno svojim načinom života, 32.9% je nezadovoljno, 30.2% ponekad da, a ponekad ne. Dakle, otprilike 50:50.

Međutim, anketa je odraz naše vlastite percepcije stvarnosti i mnogo je faktora koji utječu na odgovor. Recimo, ja osobno mogla bih odgovoriti: „da, zadovoljna sam“ jer imam dobar posao, predivne prijatelje, u ljubavi otkrivam njezine skrivene velove i uživam u radosti, miru i punini okusa koji proizlazi iz toga, a imam i ružičastu budućnost, ako pretpostavimo da neokultura to jest. A opet, mogla bih odgovoriti „ne, nisam zadovoljna“, jer još uvijek ne mogu napraviti zaokret u karijeri (career change u našim uvjetima još uvijek nije najjednostavnija stvar), dinamika života je sve brža, sve je manje vremena za stvari koje voliš, a ključne promjene u životu zahtijevaju svu našu energiju. Dakle, 50:50 baš kao i u anketi.

No, zapravo nije bitno što smo zaokružili u anketi, bitno je da li samo pri tome pogledali samima sebi u oči. Evo zašto to kažem. Baš ovih dana u mom poslovnom okruženju događale su se značajne organizacijske promjene. Najavljivane su već mjesecima, a natjerale su ljude da porazmisle o svom poslu, karijeri i o njenom mjestu u cjelokupnom životu. Zapravo, natjeralo nas je da duboko razmislimo o svom životu. Opcije koje nam je nova organizacija mogla ponuditi bile su mnogobrojne: otkaz, smanjenje ranga, ponuda dobrih regionalnih pozicija s puno putovanja, pa sve do preseljenja u druge zemlje i napredovanja u karijeri. Jako poučno razdoblje! Doduše, mentalno i emocionalno naporno jer je svatko od nas morao odlučiti što zapravo želi u životu i shodno tome dati odgovor kompaniji kako bi se nova organizacija mogla postaviti. Svi smo uglavnom tridesetogodišnjaci, vrijeme kad se po mom mišljenju radi prva računica u životu, stavljaju se plusevi i minusi, što smo ostvarili, što propustili, i ono najvažnije - odlučujemo kako dalje. Razdoblje povlačenja prve crte u životu je znak zrelosti, tada bi zapravo trebali slaviti svoju punoljetnost. No, i što se tad dogodilo?

Eh, suočili smo se sami sa sobom!

U tridesetima čovjek je svjestan što ga čini sretnim i na što bi htio trošiti više vremena, više je svjestan okolnosti svojeg života i što je u životu važno za njega, i ako već ne zna jasno, a ono barem naslućuje koje su mu promjene nužne u životu.

Međutim, ponekad te promjene nisu u skladu s društvenim očekivanjem, npr. promijenio nam se sustav vrijednosti, karijera nam nije više na prvom mjestu, izgradili smo određeni status, postigli određena materijalna dobra i ugodan život i sad bi htjeli više vremena provoditi u svojem postignuću, u vrtu među cvijećem, s djecom, baviti se nekim hobijem i raditi posao određenog radnog vremena.

Nas bi to veselilo, maštamo o tome prije spavanja, priželjkujemo takav život. No to možda znači da bi rodbini i prijateljima u posjet dolazili ne više u automobilu 'business-klase' već u automobilu 'economy-klase', to možda znači da na proslavi godišnjice mature nećete moći reći da ste direktor nekog odjela, već referent ili manji rukovoditelj, slikar ili kuhar, to možda znači da će oblik sigurnosti na koju ste navikli morati poprimiti jedan drugi oblik vama u ovom trenutku nepoznat i kao takav nelagodan.

A možemo li to prihvatiti? Znamo li koji nas obrasci drže u status quo situaciji i sprječavaju poduzeti određene korake u životu?

Prepoznavanje obrazaca u našem životu i njihovo razrješavanje važno je kako bi otvorili prostor našim željama da se razvijaju. Dok god obrasci vladaju našim životima, želja ostaje na nivou početnog impulsa, sjemena. Da bi se ona razvijala i na kraju realizirala u materijalnom svijetu, potrebno ju je uistinu željeti. Obrasci nas sprječavaju da ju uistinu želimo! Poznate su nam priče iz života, romana i predaja, kako je netko uistinu nešto želio, prešao preko svih prepreka i na kraju ostvario svoju želju. Taj netko bio je spreman srušiti obrasce svojeg života, bio je spreman otvoriti put svojoj želji i pomoći joj da se realizira (op.a. najčešće je riječ o ljubavnim pričama jer ljubav daje jedan posebno snažan impuls iznutra, on teži da nas oplemeni, podari nam evolucijski korak naprijed pa kao takav može biti uistinu pokretački).

A kako prepoznati obrasce? Jednom sam imala kriznu situaciju kad se nisam mogla odlučiti kojim putem krenuti. Moja prijateljica mi je tad rekla: „Hajde, svi mi znamo što je na stvari, pogledaj se oči u oči i znat ćeš!“. Mislim da je to istina. Ako pogledamo oči u oči samima sebi, možemo otkriti svoju Ahilovu petu. Stvar je u tome što se mi ne želimo pogledati oči u oči. Kao ni ja tad. To je iz razloga što istina može boljeti jer nije u skladu s našim očekivanjem, ili se pak možemo učiniti samima sebi nesavršeni, što opet boli. I tako, čini se da istina izaziva puno boli. A stvarnost je zapravo drugačija! Istina oslobađa, jer da bi s njom živjeli u miru i sreći moramo izaći iz obrasca u kojem živimo. Moramo promijeniti kut gledanja. Ponekad je potrebno samo par stupnjeva i stvarnost je već drugačija.

No, problem je što često nemamo hrabrost pogledati oči u oči samima sebi. I zato naše želje ostaju čučati u kutku našega srca. A mi smo čas zadovoljni svojim životom, jer imamo auto 'business-klase', i dalje smo zadržali poziciju direktora, zadovoljeni su svi društveni kriteriji uspjeha…a onda smo opet malo nezadovoljni jer…uvukao se korov u naš vrt ispred kuće.

P.S. Nikad nije kasno mijenjati obrasce, čak i kad mislimo da je vlak prošao, da smo propustili priliku. Tad treba pogledati ponosu oči u oči. Obično isti vlak vozi istom rutom, još uvijek uspijete stići na njega!

Neokultura kao antipolitička strategija

Članak je prvobitno objavljen na ovom blogu u devet postova. Mnoštvo komentara na tu temu pokazala su koliko je ona aktualna. Izravan povod za pisanje nalazio se političkoj situaciji Hrvatske. Međutim, nastao je jedan zanimljiv esej o mogućoj uporabi neokulturalne misli u aktualnoj politici.

Naime, neokultura može pružiti pojedincima i manjim skupinama mnogo kvalitetniji život. Ali, što je s ostalima? Ima li mogućnosti da se život šire zajednice preobrazi i kakva bi uloga neokulture mogla biti u tome?

Politika ubija

(Anti)nadahnulo me ovo što smo prisiljeni slušati i gledati posljednjih dana. Teško je ne zapitati se zašto uvijek iznova ponavljamo tu predstavu, iako znamo da je beskorisna? To je pitanje koje si možemo postaviti i u vezi mnogih drugih stvari u životu, zar ne?

No, ipak, današnja politika i sve oko nje stvarno ubijaju svaku ljudskost. Primjerice, tijekom kampanje političari koriste neke dobro isprobane metode. Prvo, daju lažna obećanja za koja znamo da se ne mogu ispuniti. Drugo, lažno se predstavljaju ističući svoje dobre strane, a skrivajući slabosti (i pod tim ne mislim samo na photoshop intervencije na plakatima!). I treće, velikim dijelom su napadački raspoloženi prema suparnicima, a to odmah znači prema ogromnoj masi ljudi koji te suparnike podržava. Teško je vjerovati da će se takvi ljudi promijeniti kad budu izabrani. Onaj tko je nerealan u kampanji, bit će takav i na vlasti. Lagati poslodavcu (narodu u ovom slučaju) o sebi, dovoljno je loše, a optuživanje i blaćenje drugih automatski diskvalificira za ulogu vodstva.

Zapravo, ako to svedem na osobnu razinu, onu ljudsku – čovjeku koji bi mi tako pristupio ne bih dao ni da upravlja mojim dvorištem, a kamoli nečim većim! Ne bi ni vi, siguran sam.

A opet, kad bi neki kandidat pristupio realno, iskreno i sa željom da pomogne svima, ne bi imao velike šanse. Znate i sami da ga ne bi izabrali. Štoviše, vrlo je vjerojatno da se takvi ni ne bave politikom.

Što učiniti? Ima li politika ipak neku stvarnu ljudsku budućnost ili će uvijek ostati prijetvorni mehanizam nadzora, manipulacije i iskorištavanja?

Neki komentari potakli su me da razmislim o neokulturi i tome kakav utjecaj bi njeno veće prihvaćanje moglo imati na društvo. Ili obrnuto: kakve promjene bi se mogle (ili morale) dogoditi, pa da neokultura postane in.

U ovom trenutku znam da ona može pružiti pojedincima izlaz iz začaranog kruga ekonomskog i društvenog ropstva, i to s istom (ili čak manjom) količinom energije i ulaganja potrebnim za prosječan svakodnevni život u gradu. Međutim, do kakve promjene u društvenim kretanjima i društvenoj svijesti bi to moglo dovesti, odnosno kakva promjena je potrebna da se to dogodi?

Demokracija ne funkcionira…

…kako valja, moram dodati.

“Vladavina naroda” podrazumijeva sudjelovanje naroda u vlasti. Međutim, u današnjim uvjetima, to je gotovo nemoguće. Narod bi trebao izabirati odabrane, najbolje među nama. Problemi kojima se bavi, recimo Gong, samo su kozmetika u odnosu na stvarne probleme samoga sustava.

Pogledajte to s ljudske strane, svakodnevne. Koga izabiremo na položaj vlasti? Poznajemo li mi te ljude? Ma kakvi! Poznajemo samo njihovu sliku koju pažljivo stvaraju u javnosti, uglavnom putem manipulacija.

Da li postoji mogućnost da ih upoznamo, da znamo stvarno s kim imamo posla? Teško. Dobro su zaštićeni, a po definiciji, kao što sam napisao ranije, lažno se predstavljaju u želji da im predamo vlast u ruke.

Mogao bih, primjerice, poznavati načelnika mog sela ili manje zajednice koja ima možda nekoliko stotina ljudi. Čim zajednica postaje veća, manje su mogućnosti da narod doista zna koga izabire.

Kampanje su prepune manipulacija i laži. Izmišljene su da bi, navodno, premostile jaz između naroda i vlasti, ali, kako ispada, one taj jaz samo sve više produbljuju. Kad tome dodamo ulogu novca i različitih interesa, sve postaje vrlo mutno. Nadati se da će se takve blatne vode ikada raščistiti, sasvim je uzaludno. Posebice ako iz godine u godinu, od izbora do izbora, ponavljamo iste stvari.

Da se razumijemo, ovdje ne govorim samo o Hrvatskoj. Radi se cijelom sustavu, o cijelom svijetu, navodno demokratskom. Tragična slika. Dio strašnog stanja u kojem se našao svijet.

Ali, nećemo jadikovati. Niti pozivati na uništenje postojećeg, bez da ponudimo barem neku zamisao o rješenju. Kakva rješenja mogu proizići iz iz neokulturalne misli.

Neokultura i politika

Za one koji su novi, moram ukratko predstaviti zamisao o neokulturi.

Citirat ću Deklaraciju o neokulturalnim zajednicama. Članak 3. kaže: “Osnovna načela neokulturalnog svjetonazora su miroljubivost, nenasilnost, tolerancija, suosjećanje, suradnja, pomaganje, prihvaćanje različitosti te jednakost svih ljudi i živih stvorenja. Neokultura podrazumijeva pravo svakog čovjeka na slobodu, ljubav, znanje, život u obilju te osobni i duhovni razvoj.”

Zvuči idealistički, zar ne? Pa, i jest. Tako mora biti. No, za našu temu o politici, možda je bitniji članak 4., koji kaže: “Neokulturalna zajednica je skup osviještenih ljudi koji svojim načinom života, svakodnevnom praksom, organizacijom, upravljanjem zajednicom i osobnim odnosima u sebi i drugima oko sebe potiču iskustvo potpunog zajedništva i viših stanja svijesti. Bitne značajke neokulturalne zajednice su život u skladu s prirodnim zakonima te prehrambena, energetska, kulturna, obrazovna i znanstveno-istraživačka te duhovna samodostatnost.”

Kao što vidite i u neokulturi postoji “upravljanje društvom”. To je nužno, jer uvijek ima nekih zajedničkih poslova i interesa koji moraju biti zadovoljeni. Unutar neokulture, definirali smo ih u pet skupina, koje nazivamo “plemenima”. Nadam se da vam izraz “pleme” ne zvuči primitivno. Izabran je namjerno da istakne razliku između današnjeg načina života i izgubljenih prastarih ljudskih vrijednosti. Ne zaboravte primijetiti da “pleme” ima svoje izvorište u izrazu “plemenitost”. Za politiku, dakle upravljanje društvom, to je vrlo bitna i poželjna značajka.

Neokultura je moguć način života već i sada. Baš kao što smo mi to učinili, velik broj vas može promijeniti svoj način života, povući se iz zagušljivih gradova, pronaći mjesto koje vam može, barem u perspektivi, osigurati prehrambeno pa čak energetsko obilje, ako ne i samodostatnost. Uz ista ulaganja, vaš život može neizmjerno skočiti u kvaliteti.

Ali, sada ne govorimo o tome, već o mogućem širem društvenom utjecaju razvoja neokulturalnih zajednica. Kakve bi to veze moglo imati s budućnošću politike?

Upravljanje u neokulturi

Uzmimo teoretski neokulturalnu zajednicu sa sto ljudi. Postoje određeni poslovi koje valja obaviti, a koji su zajednički. Primjerice, iskopati bunar i osposobiti pumpu te izgraditi sustav navodnjavanja zajedničkih i individualnih vrtova.

Taj posao pripada “plemenu vatre” koje se brine za enegetsku samodostatnost. Voda, naime, pomalo paradoksalno, spada pod “vatru”, jer se radi o energiji za život.

Kako ćemo organizirati taj posao? Svaki pojedinac pripada jednom plemenu, dakle ima pojedinaca koji su u plemenu energije i njihova je dužnost pobrinuti se za to.

Prvo važno zapažanje: nema političkih stranaka! Postoji “pleme” koje se brine za opće dobro. Dostupnost vode nije pitanje politike, stava, svjetonazora ili karaktera. Ili je ima ili nema. Točka. Dakle, stvar je vrlo jasna i izravna. Svatko je može povezati sa svojim osobnim životom, interesom i dobrobitima. Usporedite to s današnjom politikom koja je većini ljudi sasvim nejasna. Ono što im je jasno, upravo su takve stvari – konkretni pothvati koje vide i osjećaju. Naravno, s takvim se pothvatima političari onda hvale (svi, bez obzira tko je zapravo to postigao), a na žalost, toga je daleko premalo. Uglavnom je magla i mulj.

Ipak, budući da nas ima stotinu, netko nas mora organizirati. Dati inicijativu i voditi projekt izgradnje bunara. Tko? Izabrat ćemo nekog sposobnog. Poglavaricu ili poglavara plemena vatre. Koristit ćemo se demokratskim metodama, naravno. Ali…

Drugo važno zapažanje: nema osobne koristi za tu osobu, a rad za pleme je “plemenit” dakle dragovoljan, odvojen od talenta, životne misije, to jest posla koji netko obavlja za egzistenciju.

Zbog toga neće biti lažnih motiva, manipulacije ili nametanja. Postoje samo ljudi i ono što mogu učiniti, u čemu su dobri.

I možda najvažnije, svaki član neokulturalne zajednice ih dobro poznaje – nema potrebe za kampanjom ili dodatnim troškovima izabiranja.

Jednostavno, lako, očigledno… I utopistički, reći će netko. Možda, odgovaram, za one koji ne vide dalje od nosa (oprostite na izrazu) pa se ne usude iskoračiti iz ekonomskog ropstva koje im nude današnji gradovi (i civilizacija u cjelini). Za one koji uviđaju jednostavnu istinu i nužnost promjene, ovo nije utopija nego relativno lako ostvariva vizija.

Pozabavimo se radije značajnijom sumnjom. Ovakav ustroj može funkcionirati za manje zajednice. Mislim da nitko u to ne treba sumjati. No, može li funkcionirati i za veće? Kako će se zajednice međusobno povezivati? Ima li bilo kakve nade da društvo u cjelini preuzme taj model?

Pitanje samodostatnosti

Samodostatnost je ključna riječ u neokulturi. Biti samodostatan znači ne ovisiti ni o kome drugome. Samodostatna zajednica je ona koja može preživjeti (zapravo unutar neokulkture to znači kvalitetno prehraniti i osigurati sve druge potrebe svih svojih članova) bez intervencija sa strane,

Danas je samodostatnost rezervirana za vrlo velike zajednice. Štoviše, gotovo da i nema države u svijetu koja bi mogla reći da je samodostatna. Svijet kao takav je samodostatan, ali ne i države. Pogotovo ne regije ili gradovi, a naročito ne nekakve manje zajednice.

Globalizacija podrazumijeva daljnje smanjenje samodostatnosti i povećanje međusobne ovisnosti. Veliki sustavi zahtijevaju masivno upravljanje i evo nas na tragu izvorišta današnje politike!

Ovisnost o drugima je razlog zašto nam je potrebna politika kakva je danas. Zbog toga bih kao prvi korak prema promjeni društva istaknuo povratak zamisli o samodostatnosti manjih zajednica. A to je neokulturalna zamisao!

I da budem sasvim jasan, pri tom uopće ne mislim na države ili narode. To su prevelike brojke da bi se njima upravljalo demokratski. Manje regije, možda, a zapravo još manje zajednice, naselja, ne gradovi, jer gradovi nisu i ne mogu biti samodostatni po definiciji (ne mogu proizvoditi dovoljno svoje hrane, primjerice).

Ako zamislimo društvo sastavljeno od takvih manjih samodostatnih zajednica (u kojima je upravljanje demokracijom i ljudskim pristupom moguće i izvedivo, kao što je prethodno rečeno), odjednom se stvara nova slika međusobne suradnje, zasnovane na zajedničkim interesima za dobro ljudi. Politika, političke stranke, posebice ne one zasnovane na takozvanim “širim interesima” (to je besmisleno, jer nema šireg interesa od onog dobrobiti zajednice koja sada i ovdje živi na tom mjestu), nemaju što tu raditi. Zašto bi se međusobno “politički” razlikovali? Svatko zna što treba učiniti da bi ljudima bilo bolje, pitanje je samo tko je dovoljno sposoban da to napravi, kroz plemensku aktivnost, naravno.

Dakle, da zaključim, samodostatnost manjih zajednica je ključ buduće preobrazbe cijeloga društva, pa i civilizacije. I, koliko mi se u ovom trenutku čini, jedini mogući mirni i bezbolni izlaz iz sadašnje svjetske krize.

Neokulturalna utopija?

Naravno da postoji mnoštvo pitanja koja zahtijevaju odgovore. I dok na individualnoj razini i dalje zastupam stajalište da svatko od vas, uz preraspodjelu osobnih resursa i promišljeno djelovanje, može preći na neokulturalni način života u roku od nekoliko godina, što se tiče društva, situacija je malo drugačija. Vjerojatno bi trebalo više vremena, a pitanje je da li ćemo tog vremena imati, ili će nas vlastiti žrvanj samljeti.

Ipak, budimo optimistični! Kad bi se scenarij pozitivne i mirne preobrazbe u svijetu odvijao prema dobrom planu, kako bi to izgledalo?

Ponajprije, zamisao o samodostatnosti, a ne o povećanju međuovisnosti, morala bi pronaći put do trenutnih glavnih političkih struja.

Nadalje, bilo bi potrebno nadahnuti i stimulirati ljude na promjenu načina života. Omogućiti im lagan prelazak iz gradskog okruženja u prirodni, gdje će u sklopu neokulturalne zajednice razvijati svih pet samodostatnosti (vidi Deklaraciju o neokulturalnim zajednicama).

Sva umjetna ograničenja moraju biti prokazana i polako uklonjena. Pod tim mislim na granice država, ali i na psihološke granice nacija. Ovo je vrlo osjetljiv potez, ali nekako se svijet sam kreće prema njemu, uz sve probleme na koje nailazimo. Možda će vas začuditi i izgledati suprotno prethodnom, ali Europska unija je mogući prelazni oblik prema ovome o čemu pričam. Naime, ono dobro što je učinila je, naravno, ukidanje granica. Usprkos svim problemima, razblažila je kruta ograničenja, obično zasnovana na nacionalističkim osjećajima. No, oni se ipak javljaju, u novim oblicima. Primjerice, Belgija je gotovo pred raspadom, a jedna regija u Njemačkoj želi se pripojiti Luksemburgu. Što se zbiva? Granice su razblažene, a zatim na površinu izbijaju prirodni i konkretni interesi neke zajednice. I zašto ne? Zašto ne bi zajednice bile pokretne i prilagodljive te stvarale interesne skupine? Države su preveliki konglomerati da bi bile djelotvorne i najbolje za ljude. Ako Europska unija uspije transcendirati samu sebe i dopustiti regijama, a zatim i manjim zajednicama da budu samostalne unutar nje, to bi bilo to.

Radikalne ideje, nema što! :-)

(Anti)politička strategija

Što, dakle, učiniti? Na osobnoj razini, stvar je relativno laka: što više pojedinaca koji će bezbolno i na svoju veliku radost i zadovoljstvo preći na neokulturalni način života. Ponavljam po stoti put – to se može učiniti i bez bilo kakve promjene u društvu. Mala prepraspodjela osobnih sredstava, čvrsta odluka i stabilna namjera i za nekoliko godina ste promijenili svoj svijet. Izvukli ste se iz žrvnja i stvorili dobro okružje za sebe i svoje najdraže.
Zanimljivo je kako se upravo ovaj potez mnogima čini najteži. Upravo zato je dobro usporediti ga s promjenom potrebnom u društvu. Kad sagledate što bi se sve tu trebalo učiniti, onda vam osobni prijelaz u neokulturu izgleda poput pečenja kolača!

Dakle, što napraviti na društvenoj razini? Mnogo toga, ali ću navesti tri najvažnije stvari, kao svojevrsnu platformu antipolitičkog neokulturalnog programa.

Prvo, obrazovanje i informacija. Jedna od najbitnijih prepreka za društvenu promjenu je nedostatak znanja. Ljudi su jednostavno neupućeni u mogućnosti koje su im otvorene, pa, iako ih nitko zapravo ne sili, odabiru lošije varijante za sebe. Izmanipulirani su, naravno. Zato donose loše odluke. Stoga – nikad dovoljno informacija i objašnjavanja! Znate li koliko predrasuda ima o neokulturi? Milijun puta su nas pitali jesmo li sekta? Možda bi im bilo lakše da smo politička stranka, ali nismo ni to, pa ostanu zbunjeni!

Dakle, informacija o drugačijim mogućnostima na prvom mjestu. Za sada, to činimo kroz naše stranice Neokulture. Tu i tamo napravimo neku akciju poput “Dana otvorenih vrata”, a ja koristim svaku prigodu da ljudima objasnim što je bitno, a što ne. Na žalost, čak i oni koji me dođu slušati, radije se bave kozmetičkim promjenama (malo popravljaju svoj život koristeći razne “tehnike” – što je dobro, ali nedovoljno) umjesto da naprave stvarno bitne promjene.

Informacija o drugačijim mogućnostima morala bi prodrijeti do većeg broja ljudi. Možete li pomoći u tome? Možete li ju progurati kroz neki politički program? Ili učiniti nešto drugo, bilo što?

Druga stvar, vrlo bitna, je razvoj novih tehnologija. Ostvarivanje samodostatnosti nije jednostavno u datim uvjetima. Potrebne su nove tehnologije koje, naglašavam, već postoje. Korištenje alternativnih i obnovljivih izvora energije je tehnološki moguće, ali svijet je tako ustrojen da se iz nas mora izvući zadnji novčić prije nego se one počnu masovnije primjenjivati. Ovo je vrlo važna stavka, jer ljudi često o neokulturi razmišljaju kao o vraćanju na nešto “primitivno”. I doista, budući da nas stotinu ne može napraviti traktor, a niti osigurati naftu za njega, vjerojatno ćemo se morati primiti motike i lopate, jer inače ne možemo biti samodostatni. Isto vrijedi i za većinu dobrobiti suvremene civilizacije, pa se čini da je neokultura osuđena na odustajanje od tehnologije.

Međutim, istina je malo drugačija. Današnja tehnologija sigurno ne može biti dijelom manjih samodostatnih zajednica. Ona je stvorena i oblikovana za masovnu, globalnu civilizaciju. Međutim, postoje tehnologije koje mogu zadovoljiti potrebe budućeg neokulturalnog društva. One su u povojima, ali zasigurno ne govorimo o znastvenoj fantastici. Potrebno je samo malo preusmjeriti istraživački rad, prilagoditi postojeća znanja i to se može učiniti. U skoroj budućnosti, energija za pokretanje svih strojeva i tehnologije mogla bi biti proizvedena u manjim sustavima, a nije daleko od pomisli da bi kretanje u tom smjeru moglo donijeti i samu proizvodnju potrebnih strojeva unutar tih istih manjih sustava i zajednica. A to će značiti potpunu samodostatnost bez gubitlka tehnološke udobnosti na koju smo navikli.

Dakle, netko tko bi s političke strane pristupao ostvarenju neokulturalnog društva, usmjerio bi velika sredstva na razvoj upravo takve tehnologije.

I na kraju ove neokulturalne antipolitičke strategije, ali nikako ne najmanje važno (upravo suprotno), ističe se razvoj svijesti svakog pojedinca. Evo što o tome kažu prvi i drugi članak Deklaracije o neokulturalnim zajednicama:

1. Čovjek je po prirodi nenasilan i sposoban stvoriti društvenu zajednicu zasnovanu na ravnopravnosti, suživotu i skladu s prirodom. Stanje suvremenog svijeta koje oslikava suprotne značajke (rat, nasilje, nepravdu, uništavanje prirode i slično) rezultat je paradigme koju su ljudi prihvatili, a ne njihove unutarnje prirode.

2. Svaka paradigma zasnovana je na određenom iskustvu stvarnosti (stanju svijesti), te ga zauzvrat potiče kroz način života, stvarajući tako zatvoren krug. Neokulturalna paradigma zasnovana je na iskustvu potpunog zajedništva koje transcendira individualnost, odnosno zasnovana je na iskustvu viših stanja svijesti.

Za razliku od svih političkih programa, ovaj kojeg nazivam antipolitičkim uključuje u sebe promjenu čovjeka, pojedinca. Ili, možda je bolje reći, uklanjanje indoktrinacije i obrazaca svake vrste, te otkivanje istinskog i izvornog stanja svijesti. Radi se o potpuno subjektivnom iskustvu, naizgled nevezanom za društvene događaje. Ali, svatko tko iole razmišlja o svijetu, o tome kakav jest i kakav bi mogao biti, zna da svijet čine ljudi. Pohlepa, nasilje, zavist, iskorištavanje, prevara i slične prevladavajuće značajke nikako ne mogu stvoriti društvo koje bi bilo bez njih. Represija ne pomaže.

Važan dio neokulturalne pardigme je i spoznaja da su te negativne značajke dio postojeće civilizacije, a ne čovjeka kao takvog! Naša civilizacija tvrdi suprotno: da su negativne značajke dio čovjekove prirode, a da nas je “civiliziranost” iz toga uzdigla. I tu smo uhvaćeni u zamku: civilizacija nas navodno želi spasiti od prirode (represijom, zaštitom, policijom, vojskom) a prešućuje da je sam njezin ustroj kriv za nastanak onog od čega nas štiti. Nekako nalik mafijaškom reketarenju. Plati, i to vrlo visoku cijenu, da te zaštitim od sebe same.

***

I tako, iako bi se još mnogo toga moglo reći o mogućim utjecajima društva na neokulturu, a još više obrnuto, za sada ću se ovdje zaustaviti. Tko zna, možda ovo jednog dana doista nekome posluže kao (anti)politička platforma.

Tekst: Adrian P. Kezele 

Neokulturalno umrežavanje - treći dio

Prednosti neokulture

Ako se krene od vrijednosti pojedinca, neokultura omogućava mnogo kvalitetniji život, s više vremena koje nije posvećeno preživljavanju. Današnji čovjek nije nimalo odmakao od radnog vremena rimskog roba (u mnogim slučajevima radi i više i teže). Malo matematike pokazuje da energije i hrane ima dovoljno da svi živimo u obilju (čak i s ovako ogromnim brojem ljudi). Postoje tehnologije koje već sada mogu omogućiti jeftinu energiju. S malo uloženog truda takva bi tehnologija mogla cjelokupni svjetski energetski sustav učiniti besmislenim.

Uz mudro planiranje djece broj ljudi bi se mogao smanjiti na onaj mnogo prihvatljiviji za prirodnu ravnotežu – još uvijek dovoljan za ispunjavanje svih civilizacijskih potreba.

Za pojedinca to vjerojatno znači 2-3 sata rada dnevno poradi preživljavanja. Ostaje više nego dovoljno vremena za… stvaralaštvo, istraživanje, razvoj svijesti i umrežavanje. Ta situacija nije dobrodošla samo zbog udobnosti, već predstavlja preduvjet za sljedeći korak u našoj evoluciji.

Darvinijanski mehanizmi više ne djeluju, a napredak koji nužno slijedi više je pod utjecajem “životne sile” ili možda spontanih procesa usklađivanja i umrežavanja koji stvaraju novu kvalitetu svjesnosti, a shodno tome i tehnologija.

Nadalje, neokultura prepoznaje dodatne vrijednosti u stvaranju skladnih, samoodrživih i neovisnih zajednica koje su umrežene s drugima po volji, a ne po nužnosti. Ponovo, u takvoj situaciji darvinijanski mehanizmi nemaju mnogo utjecaja na društveni razvoj. Motivacija je suradnja, a ne natjecanje. Znatiželja i svjesno istraživanje potiskuju djelovanje iz nužde i potrebe.

Naša prošlost (starija od 5000 godina) skriva mnoge zagonetke. Iako su u usporedbi s nama, neolitska (i ranija) društva bila tehnološki nerazvijena, postoje naznake da su ipak provodili u djelo zamisli koje su čak i danas teško provedive. Dobar je primjer izgradnje Stonehengea za koju je vjerojatno trebalo mnogo višegeneracijskih napora. Zašto su i kako ti ljudi kretali u izgradnju tako nečeg, nama je danas nezamislivo.
Što je njih motiviralo? Kakva znanja su oni imali, a nama su nedostupna?

Možemo se zapitati da li su posjedovali i određenu vrstu tehnologije, drugačiju od naše?

Među zanimljiva pitanja možemo uvrstiti i ona o psihologiji ljudi koji su odrasli u nehijerarhijskom društvu, a koja je nama također nezamisliva. Neokulturalna “podjela” društvene organizacije na sjemene jedinice (život u proširenim obiteljima gdje stroga podjela hijerarhije između muškog i ženskog autoriteta nije prisutna), talente (koji podržavaju i potiču poduzetničke i druge stvaralačke sposobnosti i mogućnost stvaranja osobnog obilja) te plemena (kategorije društveno korisnog rada), mogla bi značajno utjecati na način razmišljanja onih koji su od rođenja uronjeni u takav način života. Nama je teško uopće i zamisliti kakav bi to utjecaj mogao biti – kako bi razmišljala osoba koja je naučila drugačija životna pravila.

Samoodrživa zajednica poput neokulturalne (samoodrživa u svih pet vidova svog života – energetskom, prehrambenom, kulturnom, obrazovnom i duhovnom) postaje induktor posebne razine zajedničke svjesnosti. U stanju posvemašje razdvojenosti u kojem se nalazi današnji čovjek, nama je gotovo nemoguće razmišljati o posljedicama takvog života. Jedino što zasigurno znamo da su one kvalitativne, a ne kvantitativne. Radi se o obogaćenju sadržaja, a ne o povećanju količine.

Naša civilizacija, specistička u svom korijenu, predviđa drugačiji scenarij: povećanje količine (broja ljudi) koja pokreće dodatne sadržaje, pa tako i – nadaju se i uvjeravaju nas branitelji ovakve civilizacijske ideje – neku vrst razvoja. Ali, opravdano je zapitati se, kuda taj razvoj vodi? Čak i ako preživimo, da li to baš mora biti u obliku svemirskih morskih pasa, pobjednika natjecanja u preživljavanju? Ili, možda još gore, kao kolonija virusa ili rakasta tvorba koja se širi svemirom?

Postoji jedan uski, optimistični scenarij u kojem naša tehnologija ne uništava svijet i nas zajedno s njim. Čak i taj scenarij mora uključivati uzdizanje ljudskih bića na jednu drugačiju razinu svjesnosti. Mnoge duhovne škole reći će to isto, misleći pritom ili na svoja vlastita naučavanja ili na neku općenitu razinu “ljubavi” ili znanja koje moraju postići pojedinci. Pri tome, one ostaju u okvirima postojeće civilizacije, težeći tome da pojedinci “postanu bolji” ili da se “uzdignu iz prirode”.

Neokultura ne prihvaća takav stav. Za neokulturu je prirodno jednako evolucijskom. Neokultura ne misli da je problem u prirodi, već u jednoj našoj zamisli – u jednom pogrešnom putu kojim je ljudsko društvo krenulo prije 5000 godina. Pitanje ljubavi, znanja i proširenja i uzdizanja svijesti, neokultura vidi kao prirodno i nužno – kao “životnu silu” evolucije koja nas gura prema sve složenijim i stoga svjesnijim oblicima života. Naš razvoj se ne nalazi u “uzdizanju iz prirode” već u tome da slijedimo prirodu. A “slijediti prirodu” znači odustati od neprirodne zamisli o trenutnoj ljudskoj civilizaciji – izaći iz slijepog evolucijskog rukavca u koji smo upali posljednjih nekoliko tisuća godina.

Razvoj svijesti pojedinca, kao i svih njegovih ili njezinih kvaliteta, dio je neokulturalnog načina razmišljanja (s tim da se naglašava pitanje duhovne samoodrživosti koja pretpostavlja neovisnost od nekog pojedinačnog izražavanja duhovnosti ili religioznosti). Međutim, neokultura dodaje tom razvoju jednu važnu značajku: razvijenu svijest neokulturalne zajednice kao osnove daljnjeg umrežavanja.

Naizgled radi se o gotovo tehničkom detalju, ali on bi mogao biti presudan za evoluciju ili propast čovjećanstva. Naime, današnja civilizacija ustraje na dva ekstrema – dvije struje koje se međusobno bore. Jedna ide u smjeru dehumanizacije putem globalizacije, a druga pokušava održavati ravnotežu povećanjem kvalitete života, znanja, kulture, društvenog uređenja itd. Veliko je pitanje da li će ova druga struja uspjeti u svojim nastojanjima. Čak i ako uspije, evolucijski korak naprijed uopće nije izvjestan jer se i dalje zadržavamo na razini pojedinca.

Previđa se važan međukorak – stvaranje kvalitetne kolektivne svijesti manjih uravnoteženih i samoodrživih zajednica. Složenost strukture je smjer u kojem se kreće evolucija. Međutim, pojedinačni elementi se moraju povezati u nešto složenije strukture, da bi se one zatim umrežile u još složenije. Gdje je, međutim, granica samoodrživosti? Koja “složena” struktura je samostalna i sposobna ne samo za za preživljavanje, već i za evoluciju?

Naša civilizacija zasniva se na dvije ključne “greške intelekta”. Prva se odnosi na specizam – na ideju da smo izdvojeni i posebni za razliku od pripadnika drugih vrsta unutar zajednice života. Zbog te zamisli, naša je civilizacija promovirala težnju beskrajnom širenju. Mi se doista možemo kvantitativno širiti do u beskraj (pod uvjetom da ima dovoljno prostora i pod uvjetom da u tom procesu ne uništimo sami sebe). Takvo širenje će biti zasnovano na aktivnom djelovanju darvinijanskih načela preživljavanja “najsposobnijih”. Ona se sasvim lijepo uklapaju u prevladavajući specistički svjetonazor. No, na kraju tog puta ne leži sretan i ispunjen život, stvaralaštvo i suradnja s prirodom i drugim živim vrstama, istraživanje i čuvanje znanja i druge kvalitativne vrijednosti života, nego preživljavanje na vrhu hranidbenog lanca u stalnoj borbi s prirodom, svemirom i unutarnjim opasnostima.

Druga se zasniva na pogrešnim osnovama umrežavanja. Težimo stvaranju jednog ogromnog globalnog organizma koji će biti vrlo, vrlo osjetljiv na svaku promjenu u djelovanju bilo kojeg njegovog “organa”. Koliko velik može biti takav sustav prije nego postane nedjelotvoran, trom i zapravo ograničavajući? Koliko još vremena imamo prije urušavanja zbog glomaznosti?

Neokultura nudi rješenje u obliku samoodrživosti jedinica koje se umrežavaju. U slučaju bilo kakvih problema na drugom kraju svijeta, s nekim drugim sustavom koji sudjeluje u zajedničkim pothvatima, svaka neokulturalna zajednica mora biti sposobna preživjeti. I ne samo preživjeti nego dalje nastaviti sa svim svojim kvalitetnim funkcijama. Veličina takve zajednice je doista mala. Već nekoliko stotina ljudi bi, uz primjenu odgovarajuće tehnologije, moglo postići taj cilj.

Trenutna situacija naše civilizacije ne dozvoljava stvaranje takvih kvalitetnih i snažnih “jedinica za daljnje umrežavanje”. Mi smo s jedne strane uključeni u globalizaciju čiji je vjerojatni kraj u savršeno djelujućem mehanizmu, s puno reda i pravila, a bez slobode, stvaralaštva i mogućnosti napretka. S druge strane smo uhvaćeni u sasvim pogrješne specističke, rasističke, nacionalističke i druge ograničavajuće činitelje koji unutar sebe itekako teže objedinjavanju i stvaranju isto takvog globalnog stroja (samo što će to tada biti samo ljudi, a ne druga živa bića; samo pripadnici jedne rase, a ne neke druge; samo pripadnici jedne nacije, a ne neke druge itd.)

Rješenje, koje nudi neokultura, nalazi se u manjim, samoodrživim zajednicama, savršeno uklopljenim u prirodnu ravnotežu mjesta gdje se nalaze i savršeno sposobnim svojim članovima pružiti hranu, energiju, stvaralački poticaj, znanje i duhovna iskustva. Takva struktura je ne samo sigurnija, već je možda i jedina koja bi mogla osigurati daljnje korake evolucije za čovječanstvo.

To rješenje je, naravno, u potpunosti anti-politčko, anti-globalizacijsko i praktično podrazumijeva duboku preobrazbu svih postojećih struktura udruživanja – od obitelji, preko nacija i država, pa do svjetskog ekonomskog i političkog poretka. Međutim, ne možemo očekivati da će bilo koje rješenje tako temeljnih pitanja kao što je pitanje civilizacije i preživljavanja čovječanstva biti bilo što drugo nego radikalno.

S druge strane, ono je zapravo toliko prirodno da se, na ovaj ili onaj način, kao ideja ali i kao praksa, pojavljuje u raznim dijelovima svijeta. Nakon više stotina godina isprobavanja raznih revolucija i društvenih teorija, od socijalizma, komunizma, liberalnog kapitalizma pa do diktatura i ortodoksnih religioznih poredaka, svatko iole otvorena uma shvatio je da svaki od tih poredaka na kraju dovodi do sličnih rezultata. Pitanje je jedino koji je manje loš i manje štetan za sve nas i život uopće. Pitanje dobrog se zapravo ni ne pojavljuje.

Stoga mnogi ljudi danas, širom svijeta, iz različitih pobuda i razloga, dolaze do točke u kojoj im je jednostavno svega toga dosta! Javlja se prirodni i savršeno opravdani zahtjev: “Pustite nas na miru!”. Izlazak iz civilizacijskih okova je jedino rješenje – rješenje koje se zasniva na sasvim drugačijim postavkama i temeljima od onih koje slijedimo posljednjih 5000 godina.

Neokultura samo jasno izražava tu potrebu i razrađuje ju do razine koja je u ovom trenutku moguća.


Pitanje novih tehnologija

I na posljetku, dolazimo do pitanja tehnologije koja je poslužila kao pokretač ove rasprave o neokulturalnom umrežavanju.

Još jednom – neokulturalna misao ne znači odbacivanje tehnologije niti pak se radi o nekom idealiziranom povratku u bezazlenije i sretnije, ali tehnološki nužno primitivnije vrijeme. Štoviše, sasvim je moguće da je naša civilizacija, uza sve loše što je donijela sa sobom, omogućila jedan značajan iskorak kojeg u prethodnim razdobljima (uz pretpostavku da su se ciklusi hijerarhijskog i ne-hijerarhijskog ustroja i ranije izmjenjivali) nije bilo.

Suvremena tehnologija, posebice ona koja je još uvijek potisnuta zbog ekonomskih interesa (iskorištavanje prirodnih izvora energije koji omogućavaju zadržavanje trenutnih pozicija moći), može izvrsno poslužiti za energetsko osamostaljivanje neokulturalne zajednice. Kad je energetska samoodrživost jednom postignuta, ostale mogućnosti bi se morale pojaviti same od sebe.

Pitanje tehnologija koje zahtijevaju veći broj ljudi od pripadnika jedne zajednice ostaje otvoreno. Trenutna situacija nam ne dopušta da zamišljamo konkretne i točne odgovore, ali možemo ponuditi viziju.

Prije svega, moramo se prisjetiti da, jednom kad su životno osigurani u smislu energije, hrane i ostalih potreba, ljudi djeluju na drugačijim načelima. Suradnja potiskuje natjecanje, a pitanja prevlasti uopće više nisu aktualna. Stvaralaštvo i ispunjenje u ostvarenju nekog cilja postaje glavni pokretački činitelj bilo koje aktivnosti. Pokretanje, provođenje i održavanje projekata od zajedničkog inetersa, dakle dragovoljno, i danas je prisutno, usprkos prevladavajućem psihološkom i socijalnom stanju većine. Postoje sve indicije da bi u drugačijim okolnostima ta motivacija bila mnogo veća. Tu se može naći dovoljno prostora (i vremena) za stvaranje i održavanje potrebnih tehnologija koje nadilaze sposobnost samo jedne neokulturalne zajednice. A u slučaju bilo kakvih problema, globalnih, kozmičkih ili naprosto ljudskih, najgori scenarij je rastakanje stvorenih struktura u samoodržive zajednice od kojih se i počelo. Kvalitetan život ljudi ni na koji način nije ugrožen.

Druga stvar koju je potrebno imati na umu je stvaranje novih tehnologija. Naša znastvena paradigma omogućila nam je istraživanje materijalnog svijeta. Ali, baš kao što nam je teško zamisliti društveni ustroj bez hijerarhije i centara moći, teško nam je zamisliti i tehnologiju koja je zasnovana na nekim drugim načelima. Kvalitetan život koji uključuje razvoj svijesti, omogućava istraživanje sposobnosti koje su danas potisnute. O tome postoje zapisi i legende iz drevnih vremena. Naravno, možemo sumnjati u njihovu istinitost, ali moramo ostaviti i otvorena vrata mogućnosti da je dio tih legendi istinit.

Ideja duhovne samoodrživosti svake neokulturalne zajednice, više je od puke formalnosti. Ona omogućava istraživanje tih mogućnosti i razvoj tehnologije svijesti. Ukoliko bi se takva tehnologija razvila (riječ je o komunikacijskoj tehnologiji zasnovanoj na intuitivnim, mentalnim i telepatskim sposobnostima ili o tehnologiji transporta zasnovanoj na duhovnim sposobnostima) ona bi mogla sasvim zamijeniti postojeće zahtjevne tehnologije (u smislu količine ljudi i energije potrebne za stvaranje i održavanje).

Čak i ako ne gledamo tako daleko u potencijalno sumnjivi smjer razvoja, moguće je da će kvalitetno neokulturalno umrežavanje omogućiti razvoj manjih i djelotvornih tehnologija koje nisu nužno različite od postojećih, već predstavljaju njihovu modifikaciju ili nadogradnju. Također je moguće da bi tako nešto zahtijevalo mnogo manju logistiku u smislu broja ljudi i potrebne količine energije.

Dakle, zamišjam viziju društva koje pokreće novu, sada nedostupnu energiju i integenciju kroz kvalitetan samodostatan život neokulturalnih zajednica, a zatim kroz njihovo umrežavanje.Sasvim je moguće da će se razviti duhovne tehnologije koje su mnogo djelotvornije i zapravo jednostavnije od ovih postojećih. A vrlo je izvjesno da postoje tehnologije koje su nadogradnja postojećih, ali mnogo djelotvornije, čišće i manje zahtjevne. Potrebno je samo otkriti ih. Osobno ne sumnjam u sposobnost ljudi da to učine, samo ako se riješe tereta pogrješke koju sada nose na leđima.

Vizija takve budućnosti nije moguća na osnovi pojedinaca, posebice ne onih porobljenih i nerazvijenih, već na osnovu kolektivnih kretanja u zajedničkom polju svijesti. Sljedeći korak u evoluciji bit će onaj zajednički, a ne pojedinačni. Glomazno društvo, u potpunosti međuovisno, sačinjeno od porobljenih ljudskih strojeva i očišćeno od svih drugih oblika života (osim onih koje možemo eksploatirati) ne predstavlja takvu vrst zajednice. Ono će se u najboljem slučaju iznutra preobraziti, a u najgorem samo sebe uništiti.

S druge strane, neokulturalna ideja predlaže samoodržive jedinice (ne pojedince, već zajednice) koje iz drugačijih, evolucijskim rječnikom rečeno ne-darvinijanskih motiva, stvaraju novu mrežu mogućnosti – novu svijest. Radi se stvarnoj i živućoj svjesnosti koja neće ostati neprimijećena u kozmičkim razmjerima.

U današnji uvjetima, uz nastavak ovakve strukture društva, takav pomak nije moguć. Zbog toga ova civilizacija, htjela to ili ne htjela, stalno pleše na rubu propasti.

U međuvremenu, preostaje nam da pokušamo pokrenuti unutarnju preobrazbu ljudskog društva. Mnogi pojedinci i skupine širom svijeta rade na tome. Neokultura je razrađen sustav, barem što se teorije tiče. U praksi, postojeće neokulturalne zajednice ne mogu još računati na pojavljivanje novih kvaliteta svjesnosti. Unutar same sebe, dakle na razini pojedinaca i u okviru svijesti zajednice, istraživanja se i dalje nastavljaju, a vrijednost neokulturalnog života za sada se primjećuje na pojedinačnoj razini – kvalitetniji život izvan gradova, bolji suživot s prirodom, jeftinija i čišća energija, suradnja i stvaralački poticaji… Rječju, neokultura može relativno brzo ostvariti sve ono što predstavlja želju i težnju današnjeg prosječnog čovjeka za dobrim životom, a da pri tome ne traži nikakvo odricanje od tehnoloških dobrobiti.

U tom smislu neokultura će uvijek podržavati primjenu novih tehnologija, energetski čišćih, usklađenih s okolišom. Također će podržavati sve intervencije u način života koje će omogućiti više vremena ljudima i zajednicama da ispunjavaju svoju pravu ulogu – sakupljača i čuvara znanja.

Međutim, pravi iskorak nas tek očekuje. Da bismo iskusili istinski sljedeći korak u evoluciji čovjeka, morat ćemo pričekati stvarnu preobrazbu današnjeg ljudskog društva – smanjenje broja ljudi, promjena specističkog svjetonazora, većinsko širenje samoodrživih zajednica, njihovo umrežavanje na nehijerarhijski način i suradnju na postizanju zajedničkih ciljeva… te mnoge druge promjene koje će ukazivati na odbacivanje današnjih osnovnih civilizacijskih postavki – onih koje su nas dovele na rub propasti. U sklopu tih promjena, jedna od najvažnijih bit će prepoznavanje i osvješćivanje tehnologija za razvoj svijesti. Upravo u tom području se skriva tajna sljedećeg evolucijskog iskoraka – otkrivanje punog potencijala pojedinca potpomognuto kolektivnom energijom polja svijesti drugih ljudi unutar zajednice, a zatim njihovo umrežavanje na toj razini s jednakovrijednim poljima svijesti drugih zajednica.

Vizija neokulturalnog umrežavanja ne predstavlja samo ispunjenje potreba pojedinca i izlaz iz sadašnje teške situacije. Ona predstavlja viziju sljedećeg evolucijskog skoka, a samim tim i viziju ispunjenja svih nastojanja, vrijednosti i dobrobiti koje ljudska rasa svojim postojanjem može ponuditi cjelokupnoj zajednici života.


Tekst: Adrian P. Kezele