Da li ste zadovoljni svojim načinom života?

Oči u oči – samima sebi

Iako je prvotna ideja bila da napišem članak o rezultatima ankete o tome jeste li zadovoljni svojim načinom života s popratnim komentarom, neću je se previše doticati. Općenito gledano, od 262 osobe koje su odgovorile na anketu, 37% nas je zadovoljno svojim načinom života, 32.9% je nezadovoljno, 30.2% ponekad da, a ponekad ne. Dakle, otprilike 50:50.

Međutim, anketa je odraz naše vlastite percepcije stvarnosti i mnogo je faktora koji utječu na odgovor. Recimo, ja osobno mogla bih odgovoriti: „da, zadovoljna sam“ jer imam dobar posao, predivne prijatelje, u ljubavi otkrivam njezine skrivene velove i uživam u radosti, miru i punini okusa koji proizlazi iz toga, a imam i ružičastu budućnost, ako pretpostavimo da neokultura to jest. A opet, mogla bih odgovoriti „ne, nisam zadovoljna“, jer još uvijek ne mogu napraviti zaokret u karijeri (career change u našim uvjetima još uvijek nije najjednostavnija stvar), dinamika života je sve brža, sve je manje vremena za stvari koje voliš, a ključne promjene u životu zahtijevaju svu našu energiju. Dakle, 50:50 baš kao i u anketi.

No, zapravo nije bitno što smo zaokružili u anketi, bitno je da li samo pri tome pogledali samima sebi u oči. Evo zašto to kažem. Baš ovih dana u mom poslovnom okruženju događale su se značajne organizacijske promjene. Najavljivane su već mjesecima, a natjerale su ljude da porazmisle o svom poslu, karijeri i o njenom mjestu u cjelokupnom životu. Zapravo, natjeralo nas je da duboko razmislimo o svom životu. Opcije koje nam je nova organizacija mogla ponuditi bile su mnogobrojne: otkaz, smanjenje ranga, ponuda dobrih regionalnih pozicija s puno putovanja, pa sve do preseljenja u druge zemlje i napredovanja u karijeri. Jako poučno razdoblje! Doduše, mentalno i emocionalno naporno jer je svatko od nas morao odlučiti što zapravo želi u životu i shodno tome dati odgovor kompaniji kako bi se nova organizacija mogla postaviti. Svi smo uglavnom tridesetogodišnjaci, vrijeme kad se po mom mišljenju radi prva računica u životu, stavljaju se plusevi i minusi, što smo ostvarili, što propustili, i ono najvažnije - odlučujemo kako dalje. Razdoblje povlačenja prve crte u životu je znak zrelosti, tada bi zapravo trebali slaviti svoju punoljetnost. No, i što se tad dogodilo?

Eh, suočili smo se sami sa sobom!

U tridesetima čovjek je svjestan što ga čini sretnim i na što bi htio trošiti više vremena, više je svjestan okolnosti svojeg života i što je u životu važno za njega, i ako već ne zna jasno, a ono barem naslućuje koje su mu promjene nužne u životu.

Međutim, ponekad te promjene nisu u skladu s društvenim očekivanjem, npr. promijenio nam se sustav vrijednosti, karijera nam nije više na prvom mjestu, izgradili smo određeni status, postigli određena materijalna dobra i ugodan život i sad bi htjeli više vremena provoditi u svojem postignuću, u vrtu među cvijećem, s djecom, baviti se nekim hobijem i raditi posao određenog radnog vremena.

Nas bi to veselilo, maštamo o tome prije spavanja, priželjkujemo takav život. No to možda znači da bi rodbini i prijateljima u posjet dolazili ne više u automobilu 'business-klase' već u automobilu 'economy-klase', to možda znači da na proslavi godišnjice mature nećete moći reći da ste direktor nekog odjela, već referent ili manji rukovoditelj, slikar ili kuhar, to možda znači da će oblik sigurnosti na koju ste navikli morati poprimiti jedan drugi oblik vama u ovom trenutku nepoznat i kao takav nelagodan.

A možemo li to prihvatiti? Znamo li koji nas obrasci drže u status quo situaciji i sprječavaju poduzeti određene korake u životu?

Prepoznavanje obrazaca u našem životu i njihovo razrješavanje važno je kako bi otvorili prostor našim željama da se razvijaju. Dok god obrasci vladaju našim životima, želja ostaje na nivou početnog impulsa, sjemena. Da bi se ona razvijala i na kraju realizirala u materijalnom svijetu, potrebno ju je uistinu željeti. Obrasci nas sprječavaju da ju uistinu želimo! Poznate su nam priče iz života, romana i predaja, kako je netko uistinu nešto želio, prešao preko svih prepreka i na kraju ostvario svoju želju. Taj netko bio je spreman srušiti obrasce svojeg života, bio je spreman otvoriti put svojoj želji i pomoći joj da se realizira (op.a. najčešće je riječ o ljubavnim pričama jer ljubav daje jedan posebno snažan impuls iznutra, on teži da nas oplemeni, podari nam evolucijski korak naprijed pa kao takav može biti uistinu pokretački).

A kako prepoznati obrasce? Jednom sam imala kriznu situaciju kad se nisam mogla odlučiti kojim putem krenuti. Moja prijateljica mi je tad rekla: „Hajde, svi mi znamo što je na stvari, pogledaj se oči u oči i znat ćeš!“. Mislim da je to istina. Ako pogledamo oči u oči samima sebi, možemo otkriti svoju Ahilovu petu. Stvar je u tome što se mi ne želimo pogledati oči u oči. Kao ni ja tad. To je iz razloga što istina može boljeti jer nije u skladu s našim očekivanjem, ili se pak možemo učiniti samima sebi nesavršeni, što opet boli. I tako, čini se da istina izaziva puno boli. A stvarnost je zapravo drugačija! Istina oslobađa, jer da bi s njom živjeli u miru i sreći moramo izaći iz obrasca u kojem živimo. Moramo promijeniti kut gledanja. Ponekad je potrebno samo par stupnjeva i stvarnost je već drugačija.

No, problem je što često nemamo hrabrost pogledati oči u oči samima sebi. I zato naše želje ostaju čučati u kutku našega srca. A mi smo čas zadovoljni svojim životom, jer imamo auto 'business-klase', i dalje smo zadržali poziciju direktora, zadovoljeni su svi društveni kriteriji uspjeha…a onda smo opet malo nezadovoljni jer…uvukao se korov u naš vrt ispred kuće.

P.S. Nikad nije kasno mijenjati obrasce, čak i kad mislimo da je vlak prošao, da smo propustili priliku. Tad treba pogledati ponosu oči u oči. Obično isti vlak vozi istom rutom, još uvijek uspijete stići na njega!