Neokultura kao antipolitička strategija

Članak je prvobitno objavljen na ovom blogu u devet postova. Mnoštvo komentara na tu temu pokazala su koliko je ona aktualna. Izravan povod za pisanje nalazio se političkoj situaciji Hrvatske. Međutim, nastao je jedan zanimljiv esej o mogućoj uporabi neokulturalne misli u aktualnoj politici.

Naime, neokultura može pružiti pojedincima i manjim skupinama mnogo kvalitetniji život. Ali, što je s ostalima? Ima li mogućnosti da se život šire zajednice preobrazi i kakva bi uloga neokulture mogla biti u tome?

Politika ubija

(Anti)nadahnulo me ovo što smo prisiljeni slušati i gledati posljednjih dana. Teško je ne zapitati se zašto uvijek iznova ponavljamo tu predstavu, iako znamo da je beskorisna? To je pitanje koje si možemo postaviti i u vezi mnogih drugih stvari u životu, zar ne?

No, ipak, današnja politika i sve oko nje stvarno ubijaju svaku ljudskost. Primjerice, tijekom kampanje političari koriste neke dobro isprobane metode. Prvo, daju lažna obećanja za koja znamo da se ne mogu ispuniti. Drugo, lažno se predstavljaju ističući svoje dobre strane, a skrivajući slabosti (i pod tim ne mislim samo na photoshop intervencije na plakatima!). I treće, velikim dijelom su napadački raspoloženi prema suparnicima, a to odmah znači prema ogromnoj masi ljudi koji te suparnike podržava. Teško je vjerovati da će se takvi ljudi promijeniti kad budu izabrani. Onaj tko je nerealan u kampanji, bit će takav i na vlasti. Lagati poslodavcu (narodu u ovom slučaju) o sebi, dovoljno je loše, a optuživanje i blaćenje drugih automatski diskvalificira za ulogu vodstva.

Zapravo, ako to svedem na osobnu razinu, onu ljudsku – čovjeku koji bi mi tako pristupio ne bih dao ni da upravlja mojim dvorištem, a kamoli nečim većim! Ne bi ni vi, siguran sam.

A opet, kad bi neki kandidat pristupio realno, iskreno i sa željom da pomogne svima, ne bi imao velike šanse. Znate i sami da ga ne bi izabrali. Štoviše, vrlo je vjerojatno da se takvi ni ne bave politikom.

Što učiniti? Ima li politika ipak neku stvarnu ljudsku budućnost ili će uvijek ostati prijetvorni mehanizam nadzora, manipulacije i iskorištavanja?

Neki komentari potakli su me da razmislim o neokulturi i tome kakav utjecaj bi njeno veće prihvaćanje moglo imati na društvo. Ili obrnuto: kakve promjene bi se mogle (ili morale) dogoditi, pa da neokultura postane in.

U ovom trenutku znam da ona može pružiti pojedincima izlaz iz začaranog kruga ekonomskog i društvenog ropstva, i to s istom (ili čak manjom) količinom energije i ulaganja potrebnim za prosječan svakodnevni život u gradu. Međutim, do kakve promjene u društvenim kretanjima i društvenoj svijesti bi to moglo dovesti, odnosno kakva promjena je potrebna da se to dogodi?

Demokracija ne funkcionira…

…kako valja, moram dodati.

“Vladavina naroda” podrazumijeva sudjelovanje naroda u vlasti. Međutim, u današnjim uvjetima, to je gotovo nemoguće. Narod bi trebao izabirati odabrane, najbolje među nama. Problemi kojima se bavi, recimo Gong, samo su kozmetika u odnosu na stvarne probleme samoga sustava.

Pogledajte to s ljudske strane, svakodnevne. Koga izabiremo na položaj vlasti? Poznajemo li mi te ljude? Ma kakvi! Poznajemo samo njihovu sliku koju pažljivo stvaraju u javnosti, uglavnom putem manipulacija.

Da li postoji mogućnost da ih upoznamo, da znamo stvarno s kim imamo posla? Teško. Dobro su zaštićeni, a po definiciji, kao što sam napisao ranije, lažno se predstavljaju u želji da im predamo vlast u ruke.

Mogao bih, primjerice, poznavati načelnika mog sela ili manje zajednice koja ima možda nekoliko stotina ljudi. Čim zajednica postaje veća, manje su mogućnosti da narod doista zna koga izabire.

Kampanje su prepune manipulacija i laži. Izmišljene su da bi, navodno, premostile jaz između naroda i vlasti, ali, kako ispada, one taj jaz samo sve više produbljuju. Kad tome dodamo ulogu novca i različitih interesa, sve postaje vrlo mutno. Nadati se da će se takve blatne vode ikada raščistiti, sasvim je uzaludno. Posebice ako iz godine u godinu, od izbora do izbora, ponavljamo iste stvari.

Da se razumijemo, ovdje ne govorim samo o Hrvatskoj. Radi se cijelom sustavu, o cijelom svijetu, navodno demokratskom. Tragična slika. Dio strašnog stanja u kojem se našao svijet.

Ali, nećemo jadikovati. Niti pozivati na uništenje postojećeg, bez da ponudimo barem neku zamisao o rješenju. Kakva rješenja mogu proizići iz iz neokulturalne misli.

Neokultura i politika

Za one koji su novi, moram ukratko predstaviti zamisao o neokulturi.

Citirat ću Deklaraciju o neokulturalnim zajednicama. Članak 3. kaže: “Osnovna načela neokulturalnog svjetonazora su miroljubivost, nenasilnost, tolerancija, suosjećanje, suradnja, pomaganje, prihvaćanje različitosti te jednakost svih ljudi i živih stvorenja. Neokultura podrazumijeva pravo svakog čovjeka na slobodu, ljubav, znanje, život u obilju te osobni i duhovni razvoj.”

Zvuči idealistički, zar ne? Pa, i jest. Tako mora biti. No, za našu temu o politici, možda je bitniji članak 4., koji kaže: “Neokulturalna zajednica je skup osviještenih ljudi koji svojim načinom života, svakodnevnom praksom, organizacijom, upravljanjem zajednicom i osobnim odnosima u sebi i drugima oko sebe potiču iskustvo potpunog zajedništva i viših stanja svijesti. Bitne značajke neokulturalne zajednice su život u skladu s prirodnim zakonima te prehrambena, energetska, kulturna, obrazovna i znanstveno-istraživačka te duhovna samodostatnost.”

Kao što vidite i u neokulturi postoji “upravljanje društvom”. To je nužno, jer uvijek ima nekih zajedničkih poslova i interesa koji moraju biti zadovoljeni. Unutar neokulture, definirali smo ih u pet skupina, koje nazivamo “plemenima”. Nadam se da vam izraz “pleme” ne zvuči primitivno. Izabran je namjerno da istakne razliku između današnjeg načina života i izgubljenih prastarih ljudskih vrijednosti. Ne zaboravte primijetiti da “pleme” ima svoje izvorište u izrazu “plemenitost”. Za politiku, dakle upravljanje društvom, to je vrlo bitna i poželjna značajka.

Neokultura je moguć način života već i sada. Baš kao što smo mi to učinili, velik broj vas može promijeniti svoj način života, povući se iz zagušljivih gradova, pronaći mjesto koje vam može, barem u perspektivi, osigurati prehrambeno pa čak energetsko obilje, ako ne i samodostatnost. Uz ista ulaganja, vaš život može neizmjerno skočiti u kvaliteti.

Ali, sada ne govorimo o tome, već o mogućem širem društvenom utjecaju razvoja neokulturalnih zajednica. Kakve bi to veze moglo imati s budućnošću politike?

Upravljanje u neokulturi

Uzmimo teoretski neokulturalnu zajednicu sa sto ljudi. Postoje određeni poslovi koje valja obaviti, a koji su zajednički. Primjerice, iskopati bunar i osposobiti pumpu te izgraditi sustav navodnjavanja zajedničkih i individualnih vrtova.

Taj posao pripada “plemenu vatre” koje se brine za enegetsku samodostatnost. Voda, naime, pomalo paradoksalno, spada pod “vatru”, jer se radi o energiji za život.

Kako ćemo organizirati taj posao? Svaki pojedinac pripada jednom plemenu, dakle ima pojedinaca koji su u plemenu energije i njihova je dužnost pobrinuti se za to.

Prvo važno zapažanje: nema političkih stranaka! Postoji “pleme” koje se brine za opće dobro. Dostupnost vode nije pitanje politike, stava, svjetonazora ili karaktera. Ili je ima ili nema. Točka. Dakle, stvar je vrlo jasna i izravna. Svatko je može povezati sa svojim osobnim životom, interesom i dobrobitima. Usporedite to s današnjom politikom koja je većini ljudi sasvim nejasna. Ono što im je jasno, upravo su takve stvari – konkretni pothvati koje vide i osjećaju. Naravno, s takvim se pothvatima političari onda hvale (svi, bez obzira tko je zapravo to postigao), a na žalost, toga je daleko premalo. Uglavnom je magla i mulj.

Ipak, budući da nas ima stotinu, netko nas mora organizirati. Dati inicijativu i voditi projekt izgradnje bunara. Tko? Izabrat ćemo nekog sposobnog. Poglavaricu ili poglavara plemena vatre. Koristit ćemo se demokratskim metodama, naravno. Ali…

Drugo važno zapažanje: nema osobne koristi za tu osobu, a rad za pleme je “plemenit” dakle dragovoljan, odvojen od talenta, životne misije, to jest posla koji netko obavlja za egzistenciju.

Zbog toga neće biti lažnih motiva, manipulacije ili nametanja. Postoje samo ljudi i ono što mogu učiniti, u čemu su dobri.

I možda najvažnije, svaki član neokulturalne zajednice ih dobro poznaje – nema potrebe za kampanjom ili dodatnim troškovima izabiranja.

Jednostavno, lako, očigledno… I utopistički, reći će netko. Možda, odgovaram, za one koji ne vide dalje od nosa (oprostite na izrazu) pa se ne usude iskoračiti iz ekonomskog ropstva koje im nude današnji gradovi (i civilizacija u cjelini). Za one koji uviđaju jednostavnu istinu i nužnost promjene, ovo nije utopija nego relativno lako ostvariva vizija.

Pozabavimo se radije značajnijom sumnjom. Ovakav ustroj može funkcionirati za manje zajednice. Mislim da nitko u to ne treba sumjati. No, može li funkcionirati i za veće? Kako će se zajednice međusobno povezivati? Ima li bilo kakve nade da društvo u cjelini preuzme taj model?

Pitanje samodostatnosti

Samodostatnost je ključna riječ u neokulturi. Biti samodostatan znači ne ovisiti ni o kome drugome. Samodostatna zajednica je ona koja može preživjeti (zapravo unutar neokulkture to znači kvalitetno prehraniti i osigurati sve druge potrebe svih svojih članova) bez intervencija sa strane,

Danas je samodostatnost rezervirana za vrlo velike zajednice. Štoviše, gotovo da i nema države u svijetu koja bi mogla reći da je samodostatna. Svijet kao takav je samodostatan, ali ne i države. Pogotovo ne regije ili gradovi, a naročito ne nekakve manje zajednice.

Globalizacija podrazumijeva daljnje smanjenje samodostatnosti i povećanje međusobne ovisnosti. Veliki sustavi zahtijevaju masivno upravljanje i evo nas na tragu izvorišta današnje politike!

Ovisnost o drugima je razlog zašto nam je potrebna politika kakva je danas. Zbog toga bih kao prvi korak prema promjeni društva istaknuo povratak zamisli o samodostatnosti manjih zajednica. A to je neokulturalna zamisao!

I da budem sasvim jasan, pri tom uopće ne mislim na države ili narode. To su prevelike brojke da bi se njima upravljalo demokratski. Manje regije, možda, a zapravo još manje zajednice, naselja, ne gradovi, jer gradovi nisu i ne mogu biti samodostatni po definiciji (ne mogu proizvoditi dovoljno svoje hrane, primjerice).

Ako zamislimo društvo sastavljeno od takvih manjih samodostatnih zajednica (u kojima je upravljanje demokracijom i ljudskim pristupom moguće i izvedivo, kao što je prethodno rečeno), odjednom se stvara nova slika međusobne suradnje, zasnovane na zajedničkim interesima za dobro ljudi. Politika, političke stranke, posebice ne one zasnovane na takozvanim “širim interesima” (to je besmisleno, jer nema šireg interesa od onog dobrobiti zajednice koja sada i ovdje živi na tom mjestu), nemaju što tu raditi. Zašto bi se međusobno “politički” razlikovali? Svatko zna što treba učiniti da bi ljudima bilo bolje, pitanje je samo tko je dovoljno sposoban da to napravi, kroz plemensku aktivnost, naravno.

Dakle, da zaključim, samodostatnost manjih zajednica je ključ buduće preobrazbe cijeloga društva, pa i civilizacije. I, koliko mi se u ovom trenutku čini, jedini mogući mirni i bezbolni izlaz iz sadašnje svjetske krize.

Neokulturalna utopija?

Naravno da postoji mnoštvo pitanja koja zahtijevaju odgovore. I dok na individualnoj razini i dalje zastupam stajalište da svatko od vas, uz preraspodjelu osobnih resursa i promišljeno djelovanje, može preći na neokulturalni način života u roku od nekoliko godina, što se tiče društva, situacija je malo drugačija. Vjerojatno bi trebalo više vremena, a pitanje je da li ćemo tog vremena imati, ili će nas vlastiti žrvanj samljeti.

Ipak, budimo optimistični! Kad bi se scenarij pozitivne i mirne preobrazbe u svijetu odvijao prema dobrom planu, kako bi to izgledalo?

Ponajprije, zamisao o samodostatnosti, a ne o povećanju međuovisnosti, morala bi pronaći put do trenutnih glavnih političkih struja.

Nadalje, bilo bi potrebno nadahnuti i stimulirati ljude na promjenu načina života. Omogućiti im lagan prelazak iz gradskog okruženja u prirodni, gdje će u sklopu neokulturalne zajednice razvijati svih pet samodostatnosti (vidi Deklaraciju o neokulturalnim zajednicama).

Sva umjetna ograničenja moraju biti prokazana i polako uklonjena. Pod tim mislim na granice država, ali i na psihološke granice nacija. Ovo je vrlo osjetljiv potez, ali nekako se svijet sam kreće prema njemu, uz sve probleme na koje nailazimo. Možda će vas začuditi i izgledati suprotno prethodnom, ali Europska unija je mogući prelazni oblik prema ovome o čemu pričam. Naime, ono dobro što je učinila je, naravno, ukidanje granica. Usprkos svim problemima, razblažila je kruta ograničenja, obično zasnovana na nacionalističkim osjećajima. No, oni se ipak javljaju, u novim oblicima. Primjerice, Belgija je gotovo pred raspadom, a jedna regija u Njemačkoj želi se pripojiti Luksemburgu. Što se zbiva? Granice su razblažene, a zatim na površinu izbijaju prirodni i konkretni interesi neke zajednice. I zašto ne? Zašto ne bi zajednice bile pokretne i prilagodljive te stvarale interesne skupine? Države su preveliki konglomerati da bi bile djelotvorne i najbolje za ljude. Ako Europska unija uspije transcendirati samu sebe i dopustiti regijama, a zatim i manjim zajednicama da budu samostalne unutar nje, to bi bilo to.

Radikalne ideje, nema što! :-)

(Anti)politička strategija

Što, dakle, učiniti? Na osobnoj razini, stvar je relativno laka: što više pojedinaca koji će bezbolno i na svoju veliku radost i zadovoljstvo preći na neokulturalni način života. Ponavljam po stoti put – to se može učiniti i bez bilo kakve promjene u društvu. Mala prepraspodjela osobnih sredstava, čvrsta odluka i stabilna namjera i za nekoliko godina ste promijenili svoj svijet. Izvukli ste se iz žrvnja i stvorili dobro okružje za sebe i svoje najdraže.
Zanimljivo je kako se upravo ovaj potez mnogima čini najteži. Upravo zato je dobro usporediti ga s promjenom potrebnom u društvu. Kad sagledate što bi se sve tu trebalo učiniti, onda vam osobni prijelaz u neokulturu izgleda poput pečenja kolača!

Dakle, što napraviti na društvenoj razini? Mnogo toga, ali ću navesti tri najvažnije stvari, kao svojevrsnu platformu antipolitičkog neokulturalnog programa.

Prvo, obrazovanje i informacija. Jedna od najbitnijih prepreka za društvenu promjenu je nedostatak znanja. Ljudi su jednostavno neupućeni u mogućnosti koje su im otvorene, pa, iako ih nitko zapravo ne sili, odabiru lošije varijante za sebe. Izmanipulirani su, naravno. Zato donose loše odluke. Stoga – nikad dovoljno informacija i objašnjavanja! Znate li koliko predrasuda ima o neokulturi? Milijun puta su nas pitali jesmo li sekta? Možda bi im bilo lakše da smo politička stranka, ali nismo ni to, pa ostanu zbunjeni!

Dakle, informacija o drugačijim mogućnostima na prvom mjestu. Za sada, to činimo kroz naše stranice Neokulture. Tu i tamo napravimo neku akciju poput “Dana otvorenih vrata”, a ja koristim svaku prigodu da ljudima objasnim što je bitno, a što ne. Na žalost, čak i oni koji me dođu slušati, radije se bave kozmetičkim promjenama (malo popravljaju svoj život koristeći razne “tehnike” – što je dobro, ali nedovoljno) umjesto da naprave stvarno bitne promjene.

Informacija o drugačijim mogućnostima morala bi prodrijeti do većeg broja ljudi. Možete li pomoći u tome? Možete li ju progurati kroz neki politički program? Ili učiniti nešto drugo, bilo što?

Druga stvar, vrlo bitna, je razvoj novih tehnologija. Ostvarivanje samodostatnosti nije jednostavno u datim uvjetima. Potrebne su nove tehnologije koje, naglašavam, već postoje. Korištenje alternativnih i obnovljivih izvora energije je tehnološki moguće, ali svijet je tako ustrojen da se iz nas mora izvući zadnji novčić prije nego se one počnu masovnije primjenjivati. Ovo je vrlo važna stavka, jer ljudi često o neokulturi razmišljaju kao o vraćanju na nešto “primitivno”. I doista, budući da nas stotinu ne može napraviti traktor, a niti osigurati naftu za njega, vjerojatno ćemo se morati primiti motike i lopate, jer inače ne možemo biti samodostatni. Isto vrijedi i za većinu dobrobiti suvremene civilizacije, pa se čini da je neokultura osuđena na odustajanje od tehnologije.

Međutim, istina je malo drugačija. Današnja tehnologija sigurno ne može biti dijelom manjih samodostatnih zajednica. Ona je stvorena i oblikovana za masovnu, globalnu civilizaciju. Međutim, postoje tehnologije koje mogu zadovoljiti potrebe budućeg neokulturalnog društva. One su u povojima, ali zasigurno ne govorimo o znastvenoj fantastici. Potrebno je samo malo preusmjeriti istraživački rad, prilagoditi postojeća znanja i to se može učiniti. U skoroj budućnosti, energija za pokretanje svih strojeva i tehnologije mogla bi biti proizvedena u manjim sustavima, a nije daleko od pomisli da bi kretanje u tom smjeru moglo donijeti i samu proizvodnju potrebnih strojeva unutar tih istih manjih sustava i zajednica. A to će značiti potpunu samodostatnost bez gubitlka tehnološke udobnosti na koju smo navikli.

Dakle, netko tko bi s političke strane pristupao ostvarenju neokulturalnog društva, usmjerio bi velika sredstva na razvoj upravo takve tehnologije.

I na kraju ove neokulturalne antipolitičke strategije, ali nikako ne najmanje važno (upravo suprotno), ističe se razvoj svijesti svakog pojedinca. Evo što o tome kažu prvi i drugi članak Deklaracije o neokulturalnim zajednicama:

1. Čovjek je po prirodi nenasilan i sposoban stvoriti društvenu zajednicu zasnovanu na ravnopravnosti, suživotu i skladu s prirodom. Stanje suvremenog svijeta koje oslikava suprotne značajke (rat, nasilje, nepravdu, uništavanje prirode i slično) rezultat je paradigme koju su ljudi prihvatili, a ne njihove unutarnje prirode.

2. Svaka paradigma zasnovana je na određenom iskustvu stvarnosti (stanju svijesti), te ga zauzvrat potiče kroz način života, stvarajući tako zatvoren krug. Neokulturalna paradigma zasnovana je na iskustvu potpunog zajedništva koje transcendira individualnost, odnosno zasnovana je na iskustvu viših stanja svijesti.

Za razliku od svih političkih programa, ovaj kojeg nazivam antipolitičkim uključuje u sebe promjenu čovjeka, pojedinca. Ili, možda je bolje reći, uklanjanje indoktrinacije i obrazaca svake vrste, te otkivanje istinskog i izvornog stanja svijesti. Radi se o potpuno subjektivnom iskustvu, naizgled nevezanom za društvene događaje. Ali, svatko tko iole razmišlja o svijetu, o tome kakav jest i kakav bi mogao biti, zna da svijet čine ljudi. Pohlepa, nasilje, zavist, iskorištavanje, prevara i slične prevladavajuće značajke nikako ne mogu stvoriti društvo koje bi bilo bez njih. Represija ne pomaže.

Važan dio neokulturalne pardigme je i spoznaja da su te negativne značajke dio postojeće civilizacije, a ne čovjeka kao takvog! Naša civilizacija tvrdi suprotno: da su negativne značajke dio čovjekove prirode, a da nas je “civiliziranost” iz toga uzdigla. I tu smo uhvaćeni u zamku: civilizacija nas navodno želi spasiti od prirode (represijom, zaštitom, policijom, vojskom) a prešućuje da je sam njezin ustroj kriv za nastanak onog od čega nas štiti. Nekako nalik mafijaškom reketarenju. Plati, i to vrlo visoku cijenu, da te zaštitim od sebe same.

***

I tako, iako bi se još mnogo toga moglo reći o mogućim utjecajima društva na neokulturu, a još više obrnuto, za sada ću se ovdje zaustaviti. Tko zna, možda ovo jednog dana doista nekome posluže kao (anti)politička platforma.

Tekst: Adrian P. Kezele