Maćeha kultura

Vezano uz temu bloga, predstavljamo  knjigu Daniella Quinna: “Moj Ishmael”, nakladničke kuće Dvostruka Duga. Povodom izlaska knjige održana su predavanja s naslovom “Maćeha Kultura”. Sadržaj predavanja objavljujemo na ovim stranicama, budući da se knjiga “Moj Ishmael” u najvećoj mjeri dotiče stvarne promjene u načinu života te po svom smislu pripada neokulturi. Istodobno s ovom knjigom izišla je i knjiga “Ta ravnopravna stvorenja”, u sunakladništvom s udrugom “Prijatelji životinja” (o tome je govorila Aleksandra Hampamer i g. Luka Oman). Predavanje “Maćeha Kultura” održao je Adrian P. Kezele, a djelomice ga je objavio na svom blogu.


Maćeha Kultura

Predavanje povodom izlaska knjige Daniela Quina “Moj Ishmael”


Kad sam prije nekoliko godina prvi put naišao na knjigu Ishmael Daniella Quinna “Ishmael”, nisam ju mogao ispustiti iz ruke. U recenziji knjige sam napisao da je to knjiga koju bih ponio sa sobom kad bih morao uzeti samo jednu jedinu iz svoje biblioteke. Konačno je netko izrazio duboku istinu koju sam osjećao! Konačno je netko ukazao na probleme koje svi prešućuju.

Ishmael je doživio lijep uspjeh (tri izdanja) i privukao pozornost svih ljudi koji istinski razmišljaju o budućnosti našega svijeta.

Sada, desetak godina kasnije, pojavljuje se knjiga “Moj Ishmael”, čija radnja je smještena paralelno s prvom knjigom. Naime, legendarni oglas kojeg je dao gorila Ishmael “Učitelj traži učenika. Potrebna žarka želja za spašavanjem svijeta.” nije privukao samo Alana Lomaxa, već i dvanaestogodišnju Julie Gerchak.
One isti zamisli koje na majeutički način Ishmael prenosi Alanu, sada se bude i Julie. No, ona je dijete i nema toliko obrazovanja ni životnog iskustva. To je možda nedostatak, ali ju Ishmael uspješno pretvara u prednost. Naime, objašnjenja naše povijesti, zamisli o uzimateljima i ostaviteljima, problemi sadašnjice i njihovo stvarno rješavanje, predstavljeni su na način razumljiv djetetu.
To ne znači da će ih svi prihvatiti – on, ne, Ishmael je i dalje provokativan do krajnosti – ali znači da će ih vjerojatno svi razumjeti.

Pokušat ću ih danas prenijeti na jednako razumljiv način, koristeći neke prizore iz knjige. Da podsjetim, Ishmael je gorila koji na ljudsku povijest i povijest svijeta gleda sasvim drugačije nego nas, ljude, tome uči naša kultura. On kaže da se prije desetak tisuća godina dogodila preobrazba u životu jednog naroda, ili plemena, koji je odlučio preuzeti kontrolu nad prirodom. Taj narod, naši preci, postupno su proširili svoj način života na okolne narode i plemena, a zatim na cijeli svijet. U ovome trenutku, 99% čovječanstva, pa i više, živi na njihov način, ni ne razmišljajući o tome da bi se moglo živjeti drugačije. Taj način je Ishmael nazvao uzimateljskim, a takve ljude uzimateljima.
Oni narodi koji još uvijek žive drugačije, na ostaviteljski način, dakle ostvitelji, toliko su rijetki da ih zapravo uopće više niti nema, odnosno, na rubu su istrebljenja.

“Moj Ishmael” počinje osobnom pričom o Julie koja, već kao djevojčica osjeća neodoljivu želju “da pobjegne odavde”. Zato se i javila na oglas.
Zašto želi otići? U ovom trenutku, ne treba previše gubiti vrijeme na opise užasnog stanja u kojem se našao naš svijet, od ratova do društvenih nemira i prijetećih katastrofa, pa do osobnog nezadovoljstva većine ljudi koji žive na uobičajeni način.
Julie se javila na oglas, nesvjesno si postavljajući pitanja o tome što učiniti, i zaporavo, što se uopće događa i kako smo se svi skupa našli u ovakvoj situaciji.
Ishmael ima odgovore, ali ih kao majeutički učitelj, ne iznosi u gotovom obliku, već “porađa” nove spoznaje u svojim učenicima. Upravo stoga je knjigu vrlo zanimljivo čitati te pratiti razvoj spoznaja i uvida u mladoj Julie.

Večaras to, međutim, ne možemo napraviti na taj način. Morat ću vam neke od odgovora ponuditi u gotovom obliku! Razmišljao sam odakle početi i zaključio da je najbolje početi od činjenice da su naši glavni stavovi, oni koji čine naš svjetonazor, zasnovani na Kulturi u kojoj živimo. Ishmael objašnjava da postoji određena “priča” koju nam Majka Kultura šapuće na uho kroz sva sredstva koja su joj na raspolaganju. Tu priču, a ona se odnosi na čovjeka i njegovu ulogu u svijetu, dijete uči ne samo u školi, već i od roditelja, televizije i medija. Na jednom mjestu, komentriajući Juliino obrazovanje, Ishmael ističe kako ona ne mora znati povijest da bi prihvatila tu “priču”. Može je, kaže on, sasvim lijepo naučiti uz stripova i filmova, bez i jednog jedinog sata provedenog u službenom obrazovanju.

Priča naše Majke Kulture –ali ovo je zadnji put da ću je tako nazvati, od sada na dalje, zvat ću je Maćehom Kulturom, jer naša prava majka je zaporavo Priroda – upravlja našim životima. Svako društvo, svaka civilizacija, ima određenu kulturološku priču. Na žalost, u našem je svijetu ostala samo jedna – ona koju slijedimo.
Postoji razlika između stavova koje nam predočuje Maćeha Kultura i onogo što nam govori Majka Priroda. Evo nekih primjera, nadam se dovoljno osnovnih da ukažu na problem s kojim se suočavamo.

Primjerice, Maćeha Kultura nam kaže da su ljudi po prirodi nasilni i da im je potrebna kontrola da obuzdaju to nasilje.
Majka Piroda pak kaže kako su ljudi nasilni prema potrebi, uglavnom u obrambene svrhe, a po prirodi teže miru i uživanju u blagodatima života.

Nadalje, Maćeha Kultura kaže kako je u naravi čovječanstva da ratuje. Nasuprot tome, Majka Priroda kaže kako je u naravi POSTOJEĆE CIVILAZIJE da ratuje, a da se to nikako ne bi moglo reći za cijelo čovječanstvo.

Maćeha Kultura kaže kako je potrebno teško raditi da bi se preživjelo. Majka Priroda kaže da je čovjeku sve već dato, samo ako to želi uzeti.

Maćeha Kultura tvrdi da su ljudi po naravi griješni, pohlepni i loši, te da se moraju kultivirati i civilizrati, te težiti nekom drugačijem, boljem svijetu od onog prirodnog. Majka Priroda kaže kako su ljudi po naravi sasvim u redu, dobri i savršeni, te da samo moraju biti to što jesu, ovdje u svijetu u kojem su nastali.

Naravno, ima mnogo stavova koje bismo mogli tako suprotstaviti u odnosu na našu maćehu i našu pravu majku. Zanimljivo je kako Ishmael pokušava objasniti Julie na koji način će prepoznati pripadnika naše kulture. Naime, u jednom trenutku Julie pretpostavi da Ishmael govori o razlici između zapadnog svijeta i istoka, jer je jedan njezin učitelj budist. Ishmael odbacuje takvu zamisao tvrdeći da je na istoku danas još i gore nego na zapadu, te da ta dva svijeta pripadaju istoj kulturi.
No, u čemu se zapravo onda sastoji bit naše kulture, odnosno, kako će Julie, a i mi, prepoznati pripadnika Maćehe Kulture? Načelno, to nije teško, dovoljno je osluhnuti životne stavove bilo kog čovjeka u našoj okolini. Danas više nema ostavitelja. Oni ne žive ovdje. Ipak, poradi razumijevanja, evo kako Ishmael sažima značajke naše Maćehe u tri glavne točke:

1. Hrana i sredstva preživljavanja su “pod ključem”, dakle za njih je potrebno raditi i plaćati ih posredničkim sredstvima (novac ili nešto drugo)

2. Ljudi naše kulture misle da su na neki način manjkavi te se moraju “kultivirati” i to vanjskim sredstvima, preko spasitelja, ili posebnih načina koji će ih uzdići iz njihove niske prirode

3. Smatramo da su ljudi na vrhu evolutivnog vala živoga svijeta, a naša civilizacija na vrhu evolutivnog vala čovječanstva.

Komentirat ću ove tri točke, s naglaskom na rješenja. Mislim da nije samo važno definirati problem, već i odmah ponuditi puteve kojima možemo napustiti uzimateljski način života i barem se približiti ostaviteljskom.


Preživljavanje

U davno doba, prije nastanka uzimatelja, ljudi su živjeli prirodno, skupljali hranu koje je uglavnom u prirodi bilo koliko im je potrebno. Stavljanje hrane “pod ključ”, kaže Ishmael, omogućilo je nastanak kasta, raslojavanje društva i mogućnost da vladari upravljaju masama.
Moglo bi se diskutirati da li rješenje tog problema leži u socijalnim programima koji bi osigurali svakom čovjeku egzistencijalni minimum i bez rada. Čak i kad bi to bilo moguće, ostale bi psihološke posljedice Maćehe Kulture koja je u nas usadila želju za posjedovanjem, širenjem moći i vlasti. Pod tim utjecajem ljudi bi i dalje radili kao ludi da si osiguraju stvari koje im zapravo nisu potrebne.
Smatram da se ovo može promijeniti jedino stvarnim promjenama u načinu života. Primjerice, to se može osnivanjem samodostatnih ili približno samodostanih zajednica (vidi pod www.neokultura.org) koje se polako ali sigurno udaljavaju od šapata Maćehe Kulture koja stalno traži više i više i više.
Odvajanje od toga, dakle promjena u načinu života, nije uopće laka. Na nešem siteu smo imali anketu s pitanjem “Što smatrate najvećom preprekom u promjeni svog načina žviota?”. Od odgovora poput, novca, partnera, djece, obitelji, posla i slično, najveći broj odgovora (40%!!!) je bio “nesigurnost iu sebe”.
Ljudima je potrebna snaga za promjene. A ovakve promjene izazivaju velik otpor Maćehe Kulture. Primjerice, kad bi neki mladi čovjek došao svojim roditeljima s idejom da će živjeti u neokulturalnoj zajednici, oni bi učinili sve da ga u tome spriječe, tvrdeći da je poludio, da će otići u neku sektu i upropastiti si život. Ali, kad im dođe s idejom da će se oženiti, imati djecu, uzeti kredit na 30 godina, zaposliti se i robovati svom poslu da bi platio troškove života, oni sretno izjavljuju kako se njihov sin “konačno sredio”!
Teško se bortiti protiv toga. Osjećaj nesigurnosti je sasvim opravdan: ako želiš nešto stvarno promijeniti Maćeha Kultura će ti okrenuti leđa i ostat ćeš sam.


Uzdizanje iznad prirode

Maćeha Kultura inzistira na uvjerenju da se sve loše stvari (primjerice pohlepa, nasilje, grijeh, svo zlo koje postoji) pripiše čovjekovoj prirodi. Na taj način nas okreće od pravog problema – same sebe i navodne “kulture” koja ih izaziva.
Također, na taj naćin Maćeha Kultura usmjerava pozornost ljudi na nepostojeće ili zamišljene svijetove (duhovni svijet, zagrobni život, druge dimenzije), tako da ne pomisle kako bi ovaj svijet mogao postati drugačiji.

Primjerice, jedan velik dio psihološkog korjena nasilja nalazi se u stočarskom mentalitetu unutar naše kulture. “Stočarski mentalitet” nastaje kad životinji daješ hranu, njeguješ je i na svaki način pokazuješ brigu i ljubav, a nakon toga ju ubiješ i pojedeš. Ovakva nemoguća mješavina osjećaja, stvara odskočnu dasku za nasilje prema ljudima. Koliko mnogo treba da se preskoči taj korak?
Ali, vidite, Maćeha Kultura će tvrditi da je izvoir tog nasilja u čovjekovoj prirodi, prešućujući da su se stočari pojavili prije desetak tisuća godina, a da je ljudska priroda stotinama tisuća godina prije toga bila sasvim drugačija. Sakupljači, pa čak i lovci, nisu u sebi poticali paradoksalnu mješavinu ljubavi i nasilja; i stoga su, kao ljudi, bili sasvim drugačiji. I čoivječanstvo je tada bilo sasvim drugačije, iako tehnološki siromašnije, ali nipošto “primitivnije” kako nas to pokušava uvjeriti Maćeha Kultura. S društvene i ljudske strane, sa strane Majke Prirode, ljudi su tada bili bliži samima sebi.

Od vitalnog je značaja da ljudi shvate kako većina zla nastaje zbog potiskivanja svoje prirode od strane “kulture” ili implementacije nekog stranog elementa koji odgovara kulturi, ali ne i prirodi. Ne bi ljudi bili pohlepni, da im Maćeha ne šapće kako je smisao njihovog života imati što više. Ne bi bili bijesni da se ne osjećaju frustriani zbog oduzimanja slobode – a i to je napravila ta ista Maćeha, strukturirajući društvo na hijerarhijski način.
Vrijeme je da prestanemo kriviti prirodu za naše vlastite pogreške. Vrijeme je da počnemo slušati Majku, a ne maćehu.


Kome pripada svijet?

Ljudima, kaže Maćeha, jer su oni na vrhu evolucijskog vala. Sve drugo im je podređeno, pa stoga mogu činiti što im je volja s biljkama, životinjama i svim ostalim što postoji.
Ne, kaže Majka, svijet pripada meni, a ljudi su njegov dio, važan dio, ali ipak samo dio. Imaju svoju svrhu i ulogu, ali ne i vlast da njime upravljaju.

Maćeha također tvrdi da je njena tvorevina, dakle naša kultura, nešto najbolje što se dogodilo čovječanstvu. Prije toga, bilo je kameno doba, bio je užas i strah, smrt, jad i bijeda. Tek sada, s “kulturom” čovjek je počeo živjeti kako valja.
Ništa nju nije briga što sve činjenice govore suprotno. Nije ju briga što danas ljudi rade 16 sati dnevno da prežive, što su robovi Banke, Države i Crkve. Zapravo, zna ona to, ali u tome i jest bit te “kulture”, zar ne?
Majka Priroda govori da ljudi mogu živjeti na milijun različitih načina, da ni jedan nije na vrhu. Važno je samo da funkcionira i da su ljudi sretni.

To da ljudi nisu sretni, to znamo. A, da li funkcionira? Na neki način da, ali neće dugo. Vidite jedna od posljedica ovakve Maćehe s kojom smo zapeli je stalno i neograničeno širenje čovječanstva. Budući da je svijet predan u našu vlast, od strane Maćehe koja tu vlast uopće nema, naša kultura ne samo da smatra, već i poziva ljude na neograničeno razmnožavanje.

I tako dolazimo do najvećeg problema od svih. Dolazimo do najosjetljivije teme pred kojom drhte čak i najhrabriji – količina ljudske biomase!
Sviđa mi se taj izraz – količina ljudske biomase. Namjerno je otuđen, hladan i zvuči kirurški sterilno. Na taj način se suprotstavlja emocijama koje je Maćeha Kultura usadila u nas, vezano uz potomstvo i potrebu za širenjem ljudskoga roda.
Nije to usadila Majka, bez brige. Majka je svaku živu vrstu stavila na svoje mjesto, sasvim lijepo čuvajući ravnotežu između nje i drugih vrsta i cijeloga svijeta. Maćeha je ta koja se polakomila. A mi sad slušamo maćehu. I mislimo da je dobro što nas je sve više i više.
1997. godine kad se Ishmael pojavio u Hrvatskoj, govorili smo o 6 milijardi ljudi. Sada, deset godina poslje, slobodno govorimo o 8 milijardi. U samo deset godina povećali smo se za 30 posto. Naš način života, naša kultura, funkcionirala je kad smo se imali gdje širiti. Sada više nemamo. Čak i da odemo na druge planete i zvijezde, svemir nas ne bi dugo izdržao. Evo nekih brojki koje zvuče fantastično, ali bi se ostvarile ako ljudi nastave svoju osvajačku misliju.

Ishmael kaže: “Recimo da šest milijardi stanovnika čini prihvatljiv planetarni maksimum za vašu vrstu (iako pretpostavljam da je šest milijardi zapravo mnogo više od zdravog maksimuma). Brojku od šest milijardi doseći ćete puno prije završetka ovog stoljeća. I recimo da imate trenutan pristup svim nastanjivim planetima u univerzumu, na koje biste odmah mogli početi prevoziti ljude. Vaša se populacija trenutno udvostruči otprilike svakih trideset i pet godina, što znači da biste za trideset i pet godina napučili i drugi planet. Za sedamdeset godina napučili biste četiri planeta. Za stotinu i pet godina napučili biste osam planeta. I tako dalje. Uz taj tempo udvostručenja, do otprilike 3000. godine napučili biste milijardu planeta. Do otprilike 3300. godine napučili biste stotinu milijardi planeta; tom biste brojkom mogli nastaniti cijelu galaksiju, kad bi svaka zvijezda imala nastanjiv planet. Kad biste se nastavili množiti trenutnim tempom do 4000. godine napučili biste planete milijuna galaksija. Do 5000. godine napučili biste planete bilijuna galaksija – drugim riječima, sve planete u univerzumu. Sve u samo tri tisuće godina te pod neutemeljenom pretpostavkom da svaka pojedina zvijezda u univerzumu ima nastanjiv planet.”

Maćeha Kultura ne priča o ovome. Uspješno to skriva od svojih pokćerki i posinaka, dakle nas, pokušavajući spriječiti svoj prijevremeni kraj. Jer, nećemo mi svojom biomasom napučiti svemir, propast ćemo mnogo prije, ako se zadržimo u skutima naše Maćehe. Međutim, ako bismo prozrjeli njenu igru spašavanja same sebe uz žrtvovanje i nas i svijeta, ona bi možda mogla umrijeti prije.
Sada je samo pitanje, želimo li mi to ili ne želimo? I naravno, imamo li snage to učiniti.

Vidite, ni jedan jedini problem čovječanstva se neće riješiti ako se nastavimo razmnožavati tim tempom. Ništa neće biti od globalnih promjena, ako se u tom smislu nešto ne promijeni.
Ali, za takvu promjenu potreban je svjestan stav svih nas: reći dosta samima sebi, zaustaviti širenje i promijeniti stavove koji su nas vodili pet tisuća godina. Nije to lako. Ali, to je jedino rješenje. Morat ćemo otići iz civilizacije, okrenuti leđa Maćehi i vratiti se u zagrljalj Majci.

Nemojte misliti da time Ishmael, niti ja sada, zagovaramo vraćanje u primitivan način života, gubitak udobnosti, zdravlja ili sreće. Upravo suprotno! Ako ste pozorno slušali ili čitali, lako ste uočili da nema ni govora o tome. Radi se o promjeni stavova, o promjeni priče koja nas vodi i kojoj mi danas podučavamo svoju djecu. Tehnologija je tu, pa će tu i ostati. Ali njena uporaba se mijenja. Priča koja nas vodi mora biti promijenjna, zato da bi nama, ljudima, bilo bolje i da bismo bili zdraviji i sretniji.