Neokulturalno umrežavanje - treći dio

Prednosti neokulture

Ako se krene od vrijednosti pojedinca, neokultura omogućava mnogo kvalitetniji život, s više vremena koje nije posvećeno preživljavanju. Današnji čovjek nije nimalo odmakao od radnog vremena rimskog roba (u mnogim slučajevima radi i više i teže). Malo matematike pokazuje da energije i hrane ima dovoljno da svi živimo u obilju (čak i s ovako ogromnim brojem ljudi). Postoje tehnologije koje već sada mogu omogućiti jeftinu energiju. S malo uloženog truda takva bi tehnologija mogla cjelokupni svjetski energetski sustav učiniti besmislenim.

Uz mudro planiranje djece broj ljudi bi se mogao smanjiti na onaj mnogo prihvatljiviji za prirodnu ravnotežu – još uvijek dovoljan za ispunjavanje svih civilizacijskih potreba.

Za pojedinca to vjerojatno znači 2-3 sata rada dnevno poradi preživljavanja. Ostaje više nego dovoljno vremena za… stvaralaštvo, istraživanje, razvoj svijesti i umrežavanje. Ta situacija nije dobrodošla samo zbog udobnosti, već predstavlja preduvjet za sljedeći korak u našoj evoluciji.

Darvinijanski mehanizmi više ne djeluju, a napredak koji nužno slijedi više je pod utjecajem “životne sile” ili možda spontanih procesa usklađivanja i umrežavanja koji stvaraju novu kvalitetu svjesnosti, a shodno tome i tehnologija.

Nadalje, neokultura prepoznaje dodatne vrijednosti u stvaranju skladnih, samoodrživih i neovisnih zajednica koje su umrežene s drugima po volji, a ne po nužnosti. Ponovo, u takvoj situaciji darvinijanski mehanizmi nemaju mnogo utjecaja na društveni razvoj. Motivacija je suradnja, a ne natjecanje. Znatiželja i svjesno istraživanje potiskuju djelovanje iz nužde i potrebe.

Naša prošlost (starija od 5000 godina) skriva mnoge zagonetke. Iako su u usporedbi s nama, neolitska (i ranija) društva bila tehnološki nerazvijena, postoje naznake da su ipak provodili u djelo zamisli koje su čak i danas teško provedive. Dobar je primjer izgradnje Stonehengea za koju je vjerojatno trebalo mnogo višegeneracijskih napora. Zašto su i kako ti ljudi kretali u izgradnju tako nečeg, nama je danas nezamislivo.
Što je njih motiviralo? Kakva znanja su oni imali, a nama su nedostupna?

Možemo se zapitati da li su posjedovali i određenu vrstu tehnologije, drugačiju od naše?

Među zanimljiva pitanja možemo uvrstiti i ona o psihologiji ljudi koji su odrasli u nehijerarhijskom društvu, a koja je nama također nezamisliva. Neokulturalna “podjela” društvene organizacije na sjemene jedinice (život u proširenim obiteljima gdje stroga podjela hijerarhije između muškog i ženskog autoriteta nije prisutna), talente (koji podržavaju i potiču poduzetničke i druge stvaralačke sposobnosti i mogućnost stvaranja osobnog obilja) te plemena (kategorije društveno korisnog rada), mogla bi značajno utjecati na način razmišljanja onih koji su od rođenja uronjeni u takav način života. Nama je teško uopće i zamisliti kakav bi to utjecaj mogao biti – kako bi razmišljala osoba koja je naučila drugačija životna pravila.

Samoodrživa zajednica poput neokulturalne (samoodrživa u svih pet vidova svog života – energetskom, prehrambenom, kulturnom, obrazovnom i duhovnom) postaje induktor posebne razine zajedničke svjesnosti. U stanju posvemašje razdvojenosti u kojem se nalazi današnji čovjek, nama je gotovo nemoguće razmišljati o posljedicama takvog života. Jedino što zasigurno znamo da su one kvalitativne, a ne kvantitativne. Radi se o obogaćenju sadržaja, a ne o povećanju količine.

Naša civilizacija, specistička u svom korijenu, predviđa drugačiji scenarij: povećanje količine (broja ljudi) koja pokreće dodatne sadržaje, pa tako i – nadaju se i uvjeravaju nas branitelji ovakve civilizacijske ideje – neku vrst razvoja. Ali, opravdano je zapitati se, kuda taj razvoj vodi? Čak i ako preživimo, da li to baš mora biti u obliku svemirskih morskih pasa, pobjednika natjecanja u preživljavanju? Ili, možda još gore, kao kolonija virusa ili rakasta tvorba koja se širi svemirom?

Postoji jedan uski, optimistični scenarij u kojem naša tehnologija ne uništava svijet i nas zajedno s njim. Čak i taj scenarij mora uključivati uzdizanje ljudskih bića na jednu drugačiju razinu svjesnosti. Mnoge duhovne škole reći će to isto, misleći pritom ili na svoja vlastita naučavanja ili na neku općenitu razinu “ljubavi” ili znanja koje moraju postići pojedinci. Pri tome, one ostaju u okvirima postojeće civilizacije, težeći tome da pojedinci “postanu bolji” ili da se “uzdignu iz prirode”.

Neokultura ne prihvaća takav stav. Za neokulturu je prirodno jednako evolucijskom. Neokultura ne misli da je problem u prirodi, već u jednoj našoj zamisli – u jednom pogrešnom putu kojim je ljudsko društvo krenulo prije 5000 godina. Pitanje ljubavi, znanja i proširenja i uzdizanja svijesti, neokultura vidi kao prirodno i nužno – kao “životnu silu” evolucije koja nas gura prema sve složenijim i stoga svjesnijim oblicima života. Naš razvoj se ne nalazi u “uzdizanju iz prirode” već u tome da slijedimo prirodu. A “slijediti prirodu” znači odustati od neprirodne zamisli o trenutnoj ljudskoj civilizaciji – izaći iz slijepog evolucijskog rukavca u koji smo upali posljednjih nekoliko tisuća godina.

Razvoj svijesti pojedinca, kao i svih njegovih ili njezinih kvaliteta, dio je neokulturalnog načina razmišljanja (s tim da se naglašava pitanje duhovne samoodrživosti koja pretpostavlja neovisnost od nekog pojedinačnog izražavanja duhovnosti ili religioznosti). Međutim, neokultura dodaje tom razvoju jednu važnu značajku: razvijenu svijest neokulturalne zajednice kao osnove daljnjeg umrežavanja.

Naizgled radi se o gotovo tehničkom detalju, ali on bi mogao biti presudan za evoluciju ili propast čovjećanstva. Naime, današnja civilizacija ustraje na dva ekstrema – dvije struje koje se međusobno bore. Jedna ide u smjeru dehumanizacije putem globalizacije, a druga pokušava održavati ravnotežu povećanjem kvalitete života, znanja, kulture, društvenog uređenja itd. Veliko je pitanje da li će ova druga struja uspjeti u svojim nastojanjima. Čak i ako uspije, evolucijski korak naprijed uopće nije izvjestan jer se i dalje zadržavamo na razini pojedinca.

Previđa se važan međukorak – stvaranje kvalitetne kolektivne svijesti manjih uravnoteženih i samoodrživih zajednica. Složenost strukture je smjer u kojem se kreće evolucija. Međutim, pojedinačni elementi se moraju povezati u nešto složenije strukture, da bi se one zatim umrežile u još složenije. Gdje je, međutim, granica samoodrživosti? Koja “složena” struktura je samostalna i sposobna ne samo za za preživljavanje, već i za evoluciju?

Naša civilizacija zasniva se na dvije ključne “greške intelekta”. Prva se odnosi na specizam – na ideju da smo izdvojeni i posebni za razliku od pripadnika drugih vrsta unutar zajednice života. Zbog te zamisli, naša je civilizacija promovirala težnju beskrajnom širenju. Mi se doista možemo kvantitativno širiti do u beskraj (pod uvjetom da ima dovoljno prostora i pod uvjetom da u tom procesu ne uništimo sami sebe). Takvo širenje će biti zasnovano na aktivnom djelovanju darvinijanskih načela preživljavanja “najsposobnijih”. Ona se sasvim lijepo uklapaju u prevladavajući specistički svjetonazor. No, na kraju tog puta ne leži sretan i ispunjen život, stvaralaštvo i suradnja s prirodom i drugim živim vrstama, istraživanje i čuvanje znanja i druge kvalitativne vrijednosti života, nego preživljavanje na vrhu hranidbenog lanca u stalnoj borbi s prirodom, svemirom i unutarnjim opasnostima.

Druga se zasniva na pogrešnim osnovama umrežavanja. Težimo stvaranju jednog ogromnog globalnog organizma koji će biti vrlo, vrlo osjetljiv na svaku promjenu u djelovanju bilo kojeg njegovog “organa”. Koliko velik može biti takav sustav prije nego postane nedjelotvoran, trom i zapravo ograničavajući? Koliko još vremena imamo prije urušavanja zbog glomaznosti?

Neokultura nudi rješenje u obliku samoodrživosti jedinica koje se umrežavaju. U slučaju bilo kakvih problema na drugom kraju svijeta, s nekim drugim sustavom koji sudjeluje u zajedničkim pothvatima, svaka neokulturalna zajednica mora biti sposobna preživjeti. I ne samo preživjeti nego dalje nastaviti sa svim svojim kvalitetnim funkcijama. Veličina takve zajednice je doista mala. Već nekoliko stotina ljudi bi, uz primjenu odgovarajuće tehnologije, moglo postići taj cilj.

Trenutna situacija naše civilizacije ne dozvoljava stvaranje takvih kvalitetnih i snažnih “jedinica za daljnje umrežavanje”. Mi smo s jedne strane uključeni u globalizaciju čiji je vjerojatni kraj u savršeno djelujućem mehanizmu, s puno reda i pravila, a bez slobode, stvaralaštva i mogućnosti napretka. S druge strane smo uhvaćeni u sasvim pogrješne specističke, rasističke, nacionalističke i druge ograničavajuće činitelje koji unutar sebe itekako teže objedinjavanju i stvaranju isto takvog globalnog stroja (samo što će to tada biti samo ljudi, a ne druga živa bića; samo pripadnici jedne rase, a ne neke druge; samo pripadnici jedne nacije, a ne neke druge itd.)

Rješenje, koje nudi neokultura, nalazi se u manjim, samoodrživim zajednicama, savršeno uklopljenim u prirodnu ravnotežu mjesta gdje se nalaze i savršeno sposobnim svojim članovima pružiti hranu, energiju, stvaralački poticaj, znanje i duhovna iskustva. Takva struktura je ne samo sigurnija, već je možda i jedina koja bi mogla osigurati daljnje korake evolucije za čovječanstvo.

To rješenje je, naravno, u potpunosti anti-politčko, anti-globalizacijsko i praktično podrazumijeva duboku preobrazbu svih postojećih struktura udruživanja – od obitelji, preko nacija i država, pa do svjetskog ekonomskog i političkog poretka. Međutim, ne možemo očekivati da će bilo koje rješenje tako temeljnih pitanja kao što je pitanje civilizacije i preživljavanja čovječanstva biti bilo što drugo nego radikalno.

S druge strane, ono je zapravo toliko prirodno da se, na ovaj ili onaj način, kao ideja ali i kao praksa, pojavljuje u raznim dijelovima svijeta. Nakon više stotina godina isprobavanja raznih revolucija i društvenih teorija, od socijalizma, komunizma, liberalnog kapitalizma pa do diktatura i ortodoksnih religioznih poredaka, svatko iole otvorena uma shvatio je da svaki od tih poredaka na kraju dovodi do sličnih rezultata. Pitanje je jedino koji je manje loš i manje štetan za sve nas i život uopće. Pitanje dobrog se zapravo ni ne pojavljuje.

Stoga mnogi ljudi danas, širom svijeta, iz različitih pobuda i razloga, dolaze do točke u kojoj im je jednostavno svega toga dosta! Javlja se prirodni i savršeno opravdani zahtjev: “Pustite nas na miru!”. Izlazak iz civilizacijskih okova je jedino rješenje – rješenje koje se zasniva na sasvim drugačijim postavkama i temeljima od onih koje slijedimo posljednjih 5000 godina.

Neokultura samo jasno izražava tu potrebu i razrađuje ju do razine koja je u ovom trenutku moguća.


Pitanje novih tehnologija

I na posljetku, dolazimo do pitanja tehnologije koja je poslužila kao pokretač ove rasprave o neokulturalnom umrežavanju.

Još jednom – neokulturalna misao ne znači odbacivanje tehnologije niti pak se radi o nekom idealiziranom povratku u bezazlenije i sretnije, ali tehnološki nužno primitivnije vrijeme. Štoviše, sasvim je moguće da je naša civilizacija, uza sve loše što je donijela sa sobom, omogućila jedan značajan iskorak kojeg u prethodnim razdobljima (uz pretpostavku da su se ciklusi hijerarhijskog i ne-hijerarhijskog ustroja i ranije izmjenjivali) nije bilo.

Suvremena tehnologija, posebice ona koja je još uvijek potisnuta zbog ekonomskih interesa (iskorištavanje prirodnih izvora energije koji omogućavaju zadržavanje trenutnih pozicija moći), može izvrsno poslužiti za energetsko osamostaljivanje neokulturalne zajednice. Kad je energetska samoodrživost jednom postignuta, ostale mogućnosti bi se morale pojaviti same od sebe.

Pitanje tehnologija koje zahtijevaju veći broj ljudi od pripadnika jedne zajednice ostaje otvoreno. Trenutna situacija nam ne dopušta da zamišljamo konkretne i točne odgovore, ali možemo ponuditi viziju.

Prije svega, moramo se prisjetiti da, jednom kad su životno osigurani u smislu energije, hrane i ostalih potreba, ljudi djeluju na drugačijim načelima. Suradnja potiskuje natjecanje, a pitanja prevlasti uopće više nisu aktualna. Stvaralaštvo i ispunjenje u ostvarenju nekog cilja postaje glavni pokretački činitelj bilo koje aktivnosti. Pokretanje, provođenje i održavanje projekata od zajedničkog inetersa, dakle dragovoljno, i danas je prisutno, usprkos prevladavajućem psihološkom i socijalnom stanju većine. Postoje sve indicije da bi u drugačijim okolnostima ta motivacija bila mnogo veća. Tu se može naći dovoljno prostora (i vremena) za stvaranje i održavanje potrebnih tehnologija koje nadilaze sposobnost samo jedne neokulturalne zajednice. A u slučaju bilo kakvih problema, globalnih, kozmičkih ili naprosto ljudskih, najgori scenarij je rastakanje stvorenih struktura u samoodržive zajednice od kojih se i počelo. Kvalitetan život ljudi ni na koji način nije ugrožen.

Druga stvar koju je potrebno imati na umu je stvaranje novih tehnologija. Naša znastvena paradigma omogućila nam je istraživanje materijalnog svijeta. Ali, baš kao što nam je teško zamisliti društveni ustroj bez hijerarhije i centara moći, teško nam je zamisliti i tehnologiju koja je zasnovana na nekim drugim načelima. Kvalitetan život koji uključuje razvoj svijesti, omogućava istraživanje sposobnosti koje su danas potisnute. O tome postoje zapisi i legende iz drevnih vremena. Naravno, možemo sumnjati u njihovu istinitost, ali moramo ostaviti i otvorena vrata mogućnosti da je dio tih legendi istinit.

Ideja duhovne samoodrživosti svake neokulturalne zajednice, više je od puke formalnosti. Ona omogućava istraživanje tih mogućnosti i razvoj tehnologije svijesti. Ukoliko bi se takva tehnologija razvila (riječ je o komunikacijskoj tehnologiji zasnovanoj na intuitivnim, mentalnim i telepatskim sposobnostima ili o tehnologiji transporta zasnovanoj na duhovnim sposobnostima) ona bi mogla sasvim zamijeniti postojeće zahtjevne tehnologije (u smislu količine ljudi i energije potrebne za stvaranje i održavanje).

Čak i ako ne gledamo tako daleko u potencijalno sumnjivi smjer razvoja, moguće je da će kvalitetno neokulturalno umrežavanje omogućiti razvoj manjih i djelotvornih tehnologija koje nisu nužno različite od postojećih, već predstavljaju njihovu modifikaciju ili nadogradnju. Također je moguće da bi tako nešto zahtijevalo mnogo manju logistiku u smislu broja ljudi i potrebne količine energije.

Dakle, zamišjam viziju društva koje pokreće novu, sada nedostupnu energiju i integenciju kroz kvalitetan samodostatan život neokulturalnih zajednica, a zatim kroz njihovo umrežavanje.Sasvim je moguće da će se razviti duhovne tehnologije koje su mnogo djelotvornije i zapravo jednostavnije od ovih postojećih. A vrlo je izvjesno da postoje tehnologije koje su nadogradnja postojećih, ali mnogo djelotvornije, čišće i manje zahtjevne. Potrebno je samo otkriti ih. Osobno ne sumnjam u sposobnost ljudi da to učine, samo ako se riješe tereta pogrješke koju sada nose na leđima.

Vizija takve budućnosti nije moguća na osnovi pojedinaca, posebice ne onih porobljenih i nerazvijenih, već na osnovu kolektivnih kretanja u zajedničkom polju svijesti. Sljedeći korak u evoluciji bit će onaj zajednički, a ne pojedinačni. Glomazno društvo, u potpunosti međuovisno, sačinjeno od porobljenih ljudskih strojeva i očišćeno od svih drugih oblika života (osim onih koje možemo eksploatirati) ne predstavlja takvu vrst zajednice. Ono će se u najboljem slučaju iznutra preobraziti, a u najgorem samo sebe uništiti.

S druge strane, neokulturalna ideja predlaže samoodržive jedinice (ne pojedince, već zajednice) koje iz drugačijih, evolucijskim rječnikom rečeno ne-darvinijanskih motiva, stvaraju novu mrežu mogućnosti – novu svijest. Radi se stvarnoj i živućoj svjesnosti koja neće ostati neprimijećena u kozmičkim razmjerima.

U današnji uvjetima, uz nastavak ovakve strukture društva, takav pomak nije moguć. Zbog toga ova civilizacija, htjela to ili ne htjela, stalno pleše na rubu propasti.

U međuvremenu, preostaje nam da pokušamo pokrenuti unutarnju preobrazbu ljudskog društva. Mnogi pojedinci i skupine širom svijeta rade na tome. Neokultura je razrađen sustav, barem što se teorije tiče. U praksi, postojeće neokulturalne zajednice ne mogu još računati na pojavljivanje novih kvaliteta svjesnosti. Unutar same sebe, dakle na razini pojedinaca i u okviru svijesti zajednice, istraživanja se i dalje nastavljaju, a vrijednost neokulturalnog života za sada se primjećuje na pojedinačnoj razini – kvalitetniji život izvan gradova, bolji suživot s prirodom, jeftinija i čišća energija, suradnja i stvaralački poticaji… Rječju, neokultura može relativno brzo ostvariti sve ono što predstavlja želju i težnju današnjeg prosječnog čovjeka za dobrim životom, a da pri tome ne traži nikakvo odricanje od tehnoloških dobrobiti.

U tom smislu neokultura će uvijek podržavati primjenu novih tehnologija, energetski čišćih, usklađenih s okolišom. Također će podržavati sve intervencije u način života koje će omogućiti više vremena ljudima i zajednicama da ispunjavaju svoju pravu ulogu – sakupljača i čuvara znanja.

Međutim, pravi iskorak nas tek očekuje. Da bismo iskusili istinski sljedeći korak u evoluciji čovjeka, morat ćemo pričekati stvarnu preobrazbu današnjeg ljudskog društva – smanjenje broja ljudi, promjena specističkog svjetonazora, većinsko širenje samoodrživih zajednica, njihovo umrežavanje na nehijerarhijski način i suradnju na postizanju zajedničkih ciljeva… te mnoge druge promjene koje će ukazivati na odbacivanje današnjih osnovnih civilizacijskih postavki – onih koje su nas dovele na rub propasti. U sklopu tih promjena, jedna od najvažnijih bit će prepoznavanje i osvješćivanje tehnologija za razvoj svijesti. Upravo u tom području se skriva tajna sljedećeg evolucijskog iskoraka – otkrivanje punog potencijala pojedinca potpomognuto kolektivnom energijom polja svijesti drugih ljudi unutar zajednice, a zatim njihovo umrežavanje na toj razini s jednakovrijednim poljima svijesti drugih zajednica.

Vizija neokulturalnog umrežavanja ne predstavlja samo ispunjenje potreba pojedinca i izlaz iz sadašnje teške situacije. Ona predstavlja viziju sljedećeg evolucijskog skoka, a samim tim i viziju ispunjenja svih nastojanja, vrijednosti i dobrobiti koje ljudska rasa svojim postojanjem može ponuditi cjelokupnoj zajednici života.


Tekst: Adrian P. Kezele