Neokulturalno umrežavanje - drugi dio

Pitanje evolucije

Za početak, spomenut ću dvije teorije evolucije koje u načelu pripadaju biologiji, ali ju na mnogo načina nadilaze. Prva je teorija kreativne evolucije za koju je njezin autor Henri Bergson dobio Nobelovu nagradu (1927). To je jedina anti-Darwinovska teorija kojoj je doživjela takvo priznanje. Iako je prošlo dosta vremena od toga, kreativna evolucija je zanimljiva jer umjesto čistih mehaničkih utjecaja na razvoj vrsta, uvodi “životnu silu” (élan vital). Pojednostavljeno rečeno, problem s čistim Darwinizmom je taj što se zapravo ne zna odakle dolaze “najspremniji” i “”najjači” koji preživljavaju (survival of the fittest). Darwinov odgovor (za kojeg je i sam rekao da je okviran i nerazrađen) bile su slučajne mutacije.

Još jedan problem s Darwinom je taj što on nije uspio objasniti zašto su se vrste razvijale u smjeru sve veće organiziranosti i složenosti. Jedan od intelektualnih nasljednika Bergsona, Gaudge, 1967. piše kako “mora da je nešto poticalo život u smjeru sve većih i složenijih oblika organizacije usprkos riziku koji je u to bio uključen”.

Angažiranje “životne sile” u objašnjenju tog poticaja zvuči teološki (što vjerojatno i jest), a ostaje činjenica da teorija kreativne evolucije nije uspjela objasniti kako točno taj poticaj djeluje, dakle kojim mehanizmom potiče nastanak novih oblika života.

Jedan suvremeni biolog privukao je pozornost (i dalje ju privlači) svojim teorijama morfogenetskih polja. Radi se o Rupertu Scheldrakeu. On je pionir hipoteze o formativnoj uzročnosti i morfičkoj rezonanciji. Ta hipoteza kaže da “morfička rezonancija nastaje između ritmičkih struktura aktivnosti na osnovi sličnosti, a kroz tu rezonanciju prošli oblici aktivnosti utječu na polja kasnijih sličnijih sustava” (Presence of the Past, Scheldrake).

Scheldrakove ideje su vrlo obuhvatne. One sežu od objašnjenja mentalnih pojava poput telepatije i predosjećaja, preko nastanka sličnih oblika i geometrija u raznih vrsta u prirodi (živih i neživih), eksperimenata koji ukazuju na mogućnost nasljeđivanja bioloških značajki na ne-DNK, dakle ne-genetski način, pa do društvenih eksperimenata s lingvističim razumijevanjem nepoznatih jezika, pojavi raznih ideja na raznim mjestima u isto vrijeme, učenjem preko kolektivne svijesti (fenomenom “101. majmuna”) itd. Neki od njegovih pokusa uključivali su milijune ljudi preko TV medija, a njegova knjiga “Sedam eksperimenata koji mogu promijeniti svijet” (1995.) je iznimno koristan izvor informacija o tome.

No, značajnijim mi se čini jedan raniji rad, objavljen u obliku knjige “Nova znanost o životu” (1985.) koji je postavio osnove njegovog daljnjeg rada i u kojem, pojednostavljeno rečeno, dokazuje kako vrste i organizmi mogu kolektivno učiti i razvijati se, što uključuje biološke promjene, kroz proces morfičke rezonancije.

Spomenut ću i biologe poput Bruca Liptona (autora knjige “Biologija vjerovanja” i “Spontana evolucija”) koji dokazuju da je djelovanje uma na materiju znanstvena činjenica, te da percepcija određuje ponašanje, kako na razini stanice, tako i na razini organizma. U proširenom smislu, to isto vrijedi i za društvene strukture koje su sastavljene od pojedinačnih organizama.

Ovaj pregled teorija evolucije mogao bi biti i obuhvatniji. Međutim, za to nema potrebe, jer je već i ovo dovoljno za početak razmišljanja o nekim uobičajenim postavkama i pretpostavkama s kojima pristupamo pitanju budućnosti, a to znači razvoja čovječanstva.

Pojednostavljeni darvinistički model preživljavanja najsposobnijih – a kojeg uvelike odražava naša civilizacija i na društvenoj razini – na klimavim je nogama. Kao što je napisao Esensten 2003., biolog s Harvarda: “teorija evolucije je neobrađeno polje na kojem se trenutno mnogi različiti stavovi i pogledi bore za prevlast”.

U takvoj situaciji, zašto ne pretpostaviti očigledno? A to je da sve te teorije opisuju dio istine i vrijede na određenoj razini stvarnosti. Ima dovoljno dokaza da se model slučajnih mutacija i preživljavanja najsposobnijih prihvati kao činjenica. Ipak, on ne može objasniti baš sve. Ima također i dovoljno dokaza za evoluciju drugačije vrste – onu potaknutu morfičkom rezonancijom. Vjerujem da će uskoro biti dovoljno dokaza i za svjesni odabir evolucije putem namjernog pokretanja ili zaustavljanja određenih značajki i sposobnosti i to ne samo na razini genetskog materijala (da ne bude zabune ne govorim o strogo biološkom genetskom inženjeringu već o idejama o kojima govori Lipton ili čak Greg Braden), već na razini kvantnog polja nevezanog za biološki ustroj.

Ako dakle vrijede sve te teorije (vjerojatno i neke koje do sada još nisu ni oblikovane), preostaje pitanje kada i u kojim uvjetima djeluje jedan mehanizam, a kada drugi?

Za pretpostaviti je kako u manje složenim sustavima slučajna genetska mikromutacija ili čak i makromutacija može imati znatan utjecaj na cijeli sustav. Morfička rezonancija mogla bi biti činitelj u nešto razvijenijim eko-sustavima (na posljetku, usklađivanje sličnih ritmova aktivnosti moguće je samo uz uvjet postojanja fizički razdvojenih skupina organizama i sustava). Neki drugi načini, poput upravljanja percepcijom, a to onda znači svjesnim odabirom, mogući su samo u slučaju super-razvijenih duh/tijelo sustava.

Sve to nas upućuje na zaključak da je složenost strukture ta koja omogućava stupanje na scenu drugačijim, ne-darvinovskim mehanizmima razvoja. Na taj način bi se čak i Darwinov model mogao proširiti na one iznad njega. Složena struktura i razvijenija svjesnost je svakako znak “sposobnosti”, pa se stoga evolucija razvija u tom smjeru. Morski pas i njegovo preživljavanje tijekom mnogih milijuna godina je dobar dokaz Darwinove teze. Nalazi se na vrhu hranidbenog lanca i razvio je sve sposobnosti koje su mu u tom smislu potrebne. Međutim, ukoliko postoji mogućnost za njegovu daljnju evoluciju, ona će se morati odvijati nekim drugim kanalima.

To vrijedi za svaku drugu vrstu, a vrijedilo je i za čovjeka. Njegova sposobnost za preživljavanje i trenutni položaj naizgled najsposobnije vrste na Zemlji zasnovana je na udruživanju i umrežavanju, a ne na nekim pojedinačnim značajkama, što uključuje i specifičnu vrstu inteligencije.

Mogli bismo s prilično sigurnosti reći kako su zajedništvo i suradnja – dakle društveni elementi čovjekovog života – omogućili našu evoluciju. S istom sigurnošću možemo reći da će se naš daljnji razvoj oslanjati na te temelje, a mnogo manje na mehanizme koje opisuje Darwin u podrijetlu vrsta.

Prije nego što prijeđem na glavni motiv ove rasprave – pitanje o tehnologiji – spomenut ću moguće evolucijske slijepe ulice. Da li one postoje? Da li postoje evolucijske pogrješke?

Osim ako se ne oslonimo na popularne new-age stavove da je sve dobro i sve ima svoj smisao i svrhu, odgovor je potvrdan. Mnoge vrste su u darvinijanskom smislu bile osuđene na propast jer se nisu prilagodile. Čak i spomenuti morski pas, ako ostane takav kakav jest, može ući u kategoriju upitnih uspjeha. Bergsonova kreativna evolucija mogla bi imati ogranak koji kaže da životna sila tjera sve oblike života prema povećanoj svjesnosti. A ako se morski pas ne promijeni, on će po Darvinu biti i dalje najuspješniji, a po tako uobličenom Bergsonu promašaj.

Moguće uništenje koje prijeti čovječanstvu zbog njegovog evolucijskog “uspjeha” u obliku često sumnjive tehnologije i gotovo nesumnjivo lošeg društvenog uređenja današnjice, također bi moglo ukazivati da smo zapeli u slijepoj ulici. Što se tiče Majke prirode, ne bi bilo ni prvi, a vjerojatno ni posljednji put, da se tako nešto desi.


Pitanje postojeće civlizacije

Ako na civlizaciju gledamo kao na produžetak evolucijskih procesa, onda moramo priznati da današnja globalna civilizacija svoj korijen ima u darvinijanskom svemiru. Stalna borba za opstanak, natjecanje i sukob, osnovne su značajke današnjeg društva. Suvremeni liberalni kapitalizam najbolji je primjer darvinijanskog okruženja u ekonomskom smislu. Velika riba guta malu, a glavni kriterij uspješnosti je preživljavanje na tržištu.

Negdje na rubu te krvave tmuše nalazi se ono što zovemo “ljudskim vrijednostima”, poput suosjećanja, morala, poštenja, pravednosti, karmičkih zakona…Ali, što to vrijedi kad je svijet pun morskih pasa koji samo žele – preživjeti.

Na sreću, to je samo površna slika i, kao što sam napomenuo, mogla bi ukazivati na evolutivnu pogrešku. I još jednom, na sreću, ljudi su ipak, usprkos posljednjih nekoliko tisućljeća društvenog (ne)razvoja, evoluirali na drugim razinama. Možda one nisu u ovom trenutku toliko vidljive, ali zasigurno postoje, a s njima postoji i mogućnost promjene.

Trenuci u kojima izlazimo iz darvinijanskih zakona evolucije su oni u kojima se udružujemo i umrežujemo. Naša sposobnost stvaranja društvene zajednice nas je zaštitila od fizičke pogibije u samom početku našeg života na ovom planetu. Ako je Scheldrake u pravu, postojanje morfičke rezonancije bilo je presudno u kolektivnom napretku čovječanstva u njegovim ranim fazama napredovanja i učenja (jer jedino to može objasniti istovjetnost razvoja bez fizičkog kontakta). Naši prvi tehnološki izumi bili su vezani uz suosjećanje, brigu za druge i dobrobit zajednice.

Naravno, ne radi se o oružju koje je došlo kasnije, već o posudama za nošenje vode i hrane, što su radile majke za podmladak, a vjerojatno i za druge članove zajednice.

Možda je istina da su u ranim fazama naše civlizacije pojedinci bili ti koji su pokretali određene promjene u smislu tehnoloških otkrića – moguće je da su darvinijanska načela tada bila dovoljno jaka da upravljaju evolucijom društva. Ali, kako je vrijeme prolazilo, promjene su postajale sve više društvene, dakle potaknute nekim kolektivnim procesima, uz vjerojatnu snažnu nazočnost morfogenetskih polja koja su omogućila nastanak sličnih zamisli i otkrića na različitim mjestima.

Danas imamo dobar primjer najbrže rastućeg polja znanja i tehnologije - komunikacije i umjetne inteligencije (računala). Zanimljivo, to je ujedno i područje znanja gdje ima najviše suradnje, zajedništva i podjele informacija. Dakle, upravo tamo gdje je složenost strukture najveća i gdje je umrežavanje najviše došlo do izražaja.
Vjerujem da budućnost čovječanstva ne leži u društvenim i tehnološkim monstrumima koji slijede osnovne zakone preživljavanja, nego u visoko razvijenim skupinama drugačije motiviranih ljudi koji su svoje sposobnosti umrežili i stvorili snagu prema kojoj su današnji politički moćnici i ekonomski robovlasnici poput morskih pasa prema čovjeku. Snažniji i opasniji na tjelesnoj razini, ali ih je sasvim lako izbjeći i držati se na sigurnoj udaljenosti od njih.

Gdje i kako u tu priču ulazi neokultura? Jedna od njenih osnovnih postavki počiva na povijesnim činjenicama o početku naše ratničke, osvajačke, hijerarhijske i na svaki način darvinijanski moćne civilizacije. Njena sposobnost preživljavanja, uništenja konkurenata, munjevitog širenja i dominacije je neupitna. Međutim, neokultura stavlja upitnik nad druge vrijednosti koje ta civilizacija donosi – i to ne toliko zbog nekih etičkih, moralnih, duhovnih ili sličnih stavova, već zbog, dugoročno gledano, nedjelotvornosti i nemogućnosti daljnje evolucije.

Naša civilizacija je nastala u trenucima krize (klimatološke i geološke promjene koje su natjerale poljoprivredne kulture neolita na pokret i snalaženje u preživljavanju u obliku stočarstva, hijerarhije i ratničkog svjetonazora). Kao takva ona predstavlja jedan od vjerojatno manjeg broja mogućih reakcija na situaciju – onaj koji je u duši duboko darvinijanski: prilagođavanje poradi preživljavanja.

Sasvim je moguće da je čovječanstvo kroz takav isti ciklus prolazilo i ranije (i ranije je bilo geoloških i klimatskih katastrofa koje su natjerale ljude na hijerarhijsku organizaciju). Očigledno je međutim da smo se uvijek nekako vratili na društveno-prirodni sklad, za što je dokaz cijelo razdoblje neolita tijekom kojeg je čovječanstvo živjelo u razvijenim kulturama Stare Europe, Bliskog, Srednjeg i Dalekog istoka, u stabilnom broju, miroljubivo i po svim društvenim kriterijima vrlo kvalitetno.

Ovaj trenutni odmak od tog načina života (današnja civilizacija, započeta i utemeljena prije nekih 5000 godina) mogao bi doista biti samo odmak koji će uskoro završiti u povratku na prirodniji, skladniji i evolutivno perspektivniji način života, ali bi jednako tako mogao biti i posljednji čin u drami života ljudske vrste (a i drugih s nama povezanih), budući da sada posjedujemo tehnologiju koja bi nam mogla presuditi.

Osim očigledne motivacije u smislu spašavanja onog što se spasiti može od kandži grabežljive civlizacije koju smo stvorili, neokultura teži stvaranju evolutivne perspektive čovječanstva. Postojanje neolitskih kultura u tom smislu je samo dokaz da ljudi mogu živjeti drugačije (nehijerarhijski, nespecistički), a ne poziv za povratak u prošlost. Tako nešto ne samo da ne bi bilo moguće, već bi bilo i besmisleno. Ali, ukoliko želimo van iz evolucijskog slijepog crijeva, moramo se malo osvrnuti unatrag, pronaći mjesto gdje smo pogriješili, naučiti nešto iz toga, prilagoditi se i promijenjeni nastaviti dalje – prema mjestu do kojeg nas zajednički vode i Darwin i Bergson i Scheldrake, zajedno sa svim drugim misliocima, društvenim, znanstvenim i duhovnim.


Ima li koga za umrežavanje?

Očigledno da će sljedeći korak evolucije biti umrežavanje manjih svjesnih jedinica u veće strukture. To ne znači gubitak individualnosti u nekom “borgovskom” smislu kolektivne svijesti. Štoviše, očigledno je da tek razvijena individualnost može kvalitetno pridonijeti stvaranju novih zajedničkih vrijednosti.

Naša civilizacija je do sada uporno i aktivno radila na poništavanju potencijala pojedinaca, barem što se tiče masa ljudi. Čak i sada, obrazovanje je usmjereno na stjecanje informacija, a unutarnji stvaralački potencijali su sekundari. O razvoju svijesti se uopće ni ne govori.

Način života koji podrazumijeva stres i iscrpljenost pogoduje manipulaciji i robovskom mentalitetu. Ekonomska nadmetaja i konzumerizam ostavljaju vrlo malo mjesta za slobodu stvaranja i istraživanja, osim ako ona nije u izravnoj vezi s preživljavanjem, umjetno stvorenim potrebama ili igrama moći. Napredak, ako ga ima, rezultat je darvinijanskog mehanizma “preživljavanja najsposobnijih”.

Čak i uz sve te nepovoljne uvjete, očito nezadovoljstvo i potisnutost stvaralaštva, ljudska vrsta pronalazi načine za podizanje glave i težnju evoluciji. Rađaju se nove misli, pothvati i ideje… one koje gledaju dalje od postojeće stvarnosti i pokušavaju pronaći put do promjene.

Držanje pojedinca na uzici u našoj je civilizaciji išlo ruku pod ruku s neodobravanjem i uništavanjem manjih samoodrživih zajednica. Širenje, povećanje broja ljudi i ekonomska eksploatacija potisnuli su ideju samoodrživosti u zapećak i promovirali jednu veliku globaliziranu zajednicu u kojoj svaki dio životno ovisi o svim drugim dijelovima.

Zapravo smo sustavno radili na uništenju djelotvornosti zajednice, a time i mogućih očitovanja sila, energije i inteligencije koja je za nas nezamisliva. U tom pogledu naša civlizacija je gotovo potpuno promašena. Ona ni ne zna za postojajnje oblika umrežavanja koje je neokuturi prirodno i očigledno.


Tekst: Adrian P. Kezele

Treći dio