Neokulturalno umrežavanje - prvi dio

Sažetak

U prvom djelu članka ukazuje se na pogrešnu percepciju neokulture kao “povratka u tehnološki nerazvijenu prošlost”, te se ukazuje na razliku između drugih eko-energetskih zajednica i neokulture.

Zatim se obrađuju razne teorije evolucije, od Darwina do Bergsona i Scheldrakea. Predlaže se zaključak da svaka teorija evolucije opisuje dio istine, te stoga vrijedi na određenoj razini stvarnosti.

Postavlja se pitanje evolucijske slijepe ulice zbog toga što su osnovne postavke naše civilizacije zapravo darvinijanske, te zanemaruju dodatna načela evolucije koja upravljaju njenim višim i kasnijim fazama, posebice onim gdje dolazi do umrežavanje svijesti, kako pojedinca tako i zajednica.

Ističu se dvije osnovne pogrješke kao uzrok dolaska do evolucijskog zastoja: specizam i centralizirana globalizacija. Kao osnova umrežavanja predlažu se manje samodostatne zajednice, a ne pojedinici ili njihove složene međuovisne strukture.

Razvoj svijesti pojedinca, kao i svih njegovih ili njezinih kvaliteta, dio je neokulturalnog načina razmišljanja (s tim da se naglašava pitanje duhovne samoodrživosti koje pretpostavlja neovisnost od nekog pojedinačnog izražavanja duhovnosti ili religioznosti). Tome se dodaje još jedna važna značajka: razvijena svijest neokulturalne zajednice kao osnove daljnjeg umrežavanja. U takvom slučaju, darvinijanski mehanizmi evolucije više ne djeluju, a napredak koji nužno slijedi pod utjecajem je viših zakonitosti evolucije nastalih pojavom novih kvaliteta svjesnosti, drugačije psihologije i motivacije, načina života i novih vrsta tehnologije.

Neokultura nudi viziju ljudskog društva koje pokreće novu, sada nedostupnu energiju i inteligenciju kroz kvalitetan samodostatan život neokulturalnih zajednica, a zatim kroz njihovo umrežavanje. Ta vizija ne predstavlja samo ispunjenje potreba pojedinca i izlaz iz sadašnje teške situacije. Ona ukazuje na sljedeći evolucijski skok, a samim tim i viziju ispunjenja svih nastojanja, vrijednosti i dobrobiti koje ljudska rasa svojim postojanjem može ponuditi cjelokupnoj zajednici života.
Razjašnjenja nekih pitanja

Tijekom sada već višegodišnjih objašnjavanja zamisli o neokulturi, naišao sam na prihvaćanja, ali i otpore i nerazumijevanje. Najčešći vid nerazumijevanja je onaj u kojem se na neokulturu gleda kao na povratak u prošlost. Radi se o površnom utisku koji nema mnogo veze s istinskom neokulturalnom idejom. Pozivanje na prošlost ljudskoga roda koja je po svemu sudeći bila društveno naprednija nego je to slučaj danas, očigledno u nekim ljudima izaziva poistovjećivanje društvene i tehnološke stvarnosti. Izgleda im da se u neokulturi zagovara odbacivanje tehnologije, budući da je tehnologija rezultat razvoja naše civilizacije.

Dakle, kao uvod ovom tekstu o viziji budućeg neokulturalnog umrežavanja, mogu samo još jednom ponoviti da neokultura ne odbacuje tehnologiju, niti ju krivi za današnje stanje svijeta. Neokultura pogrješku nalazi na točno određenom mjestu – u svjetonazoru kojeg sada, u svjetlu nekih nedavnih informacija, možemo nazvati specističkim (specizam – diskriminacija po vrsti), te iz njega izvedenoj filozofiji, duhovnom naučavanju, a jednako tako i posljedičnoj psihologiji i sociologiji.

Sljedeće pitanje na koje često nailazim, a koje jest važno za temu, može se izraziti na sljedeći način: “Koja je razlika između neokulture i mnogobrojnih postojećih zamisli o eko-selima, energetski ili prehrambeno samoodrživim kućanstvima ili zajednicama? Da li i njih možemo nazvati neokulturalnim, ili pak neokulturu svrstati u istu skupinu s njima?”

Odgovor je niječan i to zbog toga što specistička misao (neuvažavanje drugih oblika života) može sasvim lijepo cvjetati u svakoj eko-zajednici. Energetska i prehrambena samoodrživost, iako ima za posljedicu znatno manje zagađivanje okoline i stoga manji štetni utjecaj na druga živa bića, ne isključuje osnovnu postavku hijerarhije života u kojoj su ljudi na njenom vrhu. Također, iznimno malo, ako uopće, takve eko-energetske zajednice govore o razvoju svijesti, duhovnoj samoodrživosti (naspram energetske ili prehrambene samoodrživosti, izraz “duhovna samoodrživost” je sasvim nepoznat pojam) promijenjenoj psihologiji novog naraštaja i drugim presudnim značajkama neokulturalne ideje.

Zbog toga se može reći da, iako hvale vrijedni pokušaji, eko-energetske zajednice mogu biti samo početni koraci u razvoju neokulture, a i to pod uvjetom da u svojoj strukturi ostave mjesta za dublje zahvate i promjene svjetonazora.

Da li onda duhovne zajednice, zasnovane na nekoj određenoj religiji ili duhovnoj praksi imaju više šanse za preobrazbu budućnosti čovječanstva i stoga više sliče neokulturalnima? Ovdje je odgovor još čvršće negativan. Naime, većina postojećih religija je itekako specistička, pa čak i ako zagovara praktično suosjećanje prema drugim vrstama života, u svojoj osnovi ima nepromjenjivost stava o vrhovnom položaju ljudskih bića. Međutim, to je samo jedan razlog.

Drugi, mnogo važniji, nalazi se ponovo u pojmu duhovne samoodrživosti. Svaka postojeća religija ili duhovna škola po definiciji bi bila “uvezena” u neokulturalnu zajednicu. Izuzetak od toga mogu biti samo ona naučavanja, tehnike i metode koje osposobljavaju članove neokulturalne zajednice za izravni uvid u stvarnost. To znači da ih osposobljavaju za pothvate jednake onima koje su učinili proroci postojećih religija, veliki duhovni učlitelji i osnivači postojećih duhovnih škola. Prema ideji neokulture, takva samoodrživost i izvorno “stvaranje” duhovnih spoznaja samo je naizgled veliki pothvat. Mnogi tradicionalni narodi (oni koje je naša civilizacija istrijebila) poznavali su takve duhovne “tehnologije”, a i nama su one djelomično dostupne (od prirodnih oblika meditacije koji u svojim naprednim fazama omogućavaju izravno istraživanje stvarnosti, pa do neodance-a, posebice njegovih zajedničkih, ritualnih oblika).

Postavivši tako djelomičnu scenu za trenutnu situaciju (ne)razumijevanja neokulture, okrenut ćemo se zanimljivom pitanju koje je otvorilo vrata za razmišljanje o daljnjem razvoju neokulturalne zamisli.

Pitanje se odnosi na razvoj novih tehnologija, njihovo korištenje i održavanje. Jasno je da je većina tehnologija u današnjem svijetu omogućena umrežavanjem ljudi, inteligencije, energije i raznih drugih resursa. Rečeno jednostavnim rječnikom, potrebna je velika civilizacija da bi se stvorio automobil, internet ili svemirski brod. U slučaju procvata neokulturalne ideje, kako će se to odraziti na taj dio ljudskoga života?

Male, samoodržive zajednice od nekoliko stotina ljudi mogu bez ikakve sumnje pružiti mnogo kvalitetniji i uravnoteženiji život svojim članovima. Ali, da li to znači da su oni osuđeni na “primitivnu” tehnologiju – onu koju jedinu zbog svog ograničenog broja mogu stvoriti? I ako je to doista tako, ne podriva li to jednu od osnovnih neokulturalnih postavki – onu o svrsi ljudske vrste u istraživanju, iznalaženju i čuvanju znanja? Jer, kako ćemo to raditi, ako nismo u stanju stvoriti i razvijati nove tenologije?

Ovo je jedno od najvažnijih pitanja o neokulturi na koja sam do sada naišao. Pokušat ću na njega odgovoriti vizijom – jedino tako i mogu, budući da nam nikakvi argumenti ne mogu “dokazati” vjerojatnost razvoja u jednom ili drugom smjeru. Međutim, istina je da do sada tome nisam pridavao previše pozornosti. Usmjerio sam se na početne korake i postavljanje praktičnih temelja neokulture u individualnom smislu (dakle, za pojedinca) i u smislu zajednica u nastajanju (dakle, kako napraviti prijelaz iz civilizacijskog načina života u neokulturalni). Sada je očgledno došlo vrijeme za otvaranje novih puteva ili barem usmjeravanje pogleda prema mogućnostima koje nam sada nisu dostupne, a koje bi neokultura, primijenjena na široj skali, mogla otvoriti.

Prije nego što izložim svoju viziju, moram napomenuti da je ona otvorena nadopunama, razmišljanjima i ispravljanjima. Još smo uvijek jako daleko od trenutka kad ćemo u praksi moći provjeriti snagu neokulturalnog umrežavanja. Čak i ako se pokaže da stvarnost kreće u sasvim drugom smjeru, još nam uvijek ostaju drugi pozitivni učinci. Neokulturalne zajednice mogu se sasvim lijepo uklopiti i u budući, sasvim sigurno preobraženi, civilizacijski ustroj koji će, u najoptimističnijem scenariju, ukloniti opasnost uništenja i usmjeriti ljudsku vrstu prema stvaralačkom ispunjenju svoje kozmičke misije.

No, mišljenja sam da to nismo u stanju učiniti na temeljima ove civilizacije. Ovako ili onako, ona se mora promijeniti. Možda će misli koje slijede biti od pomoći u zamišljanju mogućih drugačijih puteva.


Tekst: Adrian P. Kezele

Drugi dio