Neokultura kao antipolitička strategija

Članak je prvobitno objavljen na ovom blogu u devet postova. Mnoštvo komentara na tu temu pokazala su koliko je ona aktualna. Izravan povod za pisanje nalazio se političkoj situaciji Hrvatske. Međutim, nastao je jedan zanimljiv esej o mogućoj uporabi neokulturalne misli u aktualnoj politici.

Naime, neokultura može pružiti pojedincima i manjim skupinama mnogo kvalitetniji život. Ali, što je s ostalima? Ima li mogućnosti da se život šire zajednice preobrazi i kakva bi uloga neokulture mogla biti u tome?

Politika ubija

(Anti)nadahnulo me ovo što smo prisiljeni slušati i gledati posljednjih dana. Teško je ne zapitati se zašto uvijek iznova ponavljamo tu predstavu, iako znamo da je beskorisna? To je pitanje koje si možemo postaviti i u vezi mnogih drugih stvari u životu, zar ne?

No, ipak, današnja politika i sve oko nje stvarno ubijaju svaku ljudskost. Primjerice, tijekom kampanje političari koriste neke dobro isprobane metode. Prvo, daju lažna obećanja za koja znamo da se ne mogu ispuniti. Drugo, lažno se predstavljaju ističući svoje dobre strane, a skrivajući slabosti (i pod tim ne mislim samo na photoshop intervencije na plakatima!). I treće, velikim dijelom su napadački raspoloženi prema suparnicima, a to odmah znači prema ogromnoj masi ljudi koji te suparnike podržava. Teško je vjerovati da će se takvi ljudi promijeniti kad budu izabrani. Onaj tko je nerealan u kampanji, bit će takav i na vlasti. Lagati poslodavcu (narodu u ovom slučaju) o sebi, dovoljno je loše, a optuživanje i blaćenje drugih automatski diskvalificira za ulogu vodstva.

Zapravo, ako to svedem na osobnu razinu, onu ljudsku – čovjeku koji bi mi tako pristupio ne bih dao ni da upravlja mojim dvorištem, a kamoli nečim većim! Ne bi ni vi, siguran sam.

A opet, kad bi neki kandidat pristupio realno, iskreno i sa željom da pomogne svima, ne bi imao velike šanse. Znate i sami da ga ne bi izabrali. Štoviše, vrlo je vjerojatno da se takvi ni ne bave politikom.

Što učiniti? Ima li politika ipak neku stvarnu ljudsku budućnost ili će uvijek ostati prijetvorni mehanizam nadzora, manipulacije i iskorištavanja?

Neki komentari potakli su me da razmislim o neokulturi i tome kakav utjecaj bi njeno veće prihvaćanje moglo imati na društvo. Ili obrnuto: kakve promjene bi se mogle (ili morale) dogoditi, pa da neokultura postane in.

U ovom trenutku znam da ona može pružiti pojedincima izlaz iz začaranog kruga ekonomskog i društvenog ropstva, i to s istom (ili čak manjom) količinom energije i ulaganja potrebnim za prosječan svakodnevni život u gradu. Međutim, do kakve promjene u društvenim kretanjima i društvenoj svijesti bi to moglo dovesti, odnosno kakva promjena je potrebna da se to dogodi?

Demokracija ne funkcionira…

…kako valja, moram dodati.

“Vladavina naroda” podrazumijeva sudjelovanje naroda u vlasti. Međutim, u današnjim uvjetima, to je gotovo nemoguće. Narod bi trebao izabirati odabrane, najbolje među nama. Problemi kojima se bavi, recimo Gong, samo su kozmetika u odnosu na stvarne probleme samoga sustava.

Pogledajte to s ljudske strane, svakodnevne. Koga izabiremo na položaj vlasti? Poznajemo li mi te ljude? Ma kakvi! Poznajemo samo njihovu sliku koju pažljivo stvaraju u javnosti, uglavnom putem manipulacija.

Da li postoji mogućnost da ih upoznamo, da znamo stvarno s kim imamo posla? Teško. Dobro su zaštićeni, a po definiciji, kao što sam napisao ranije, lažno se predstavljaju u želji da im predamo vlast u ruke.

Mogao bih, primjerice, poznavati načelnika mog sela ili manje zajednice koja ima možda nekoliko stotina ljudi. Čim zajednica postaje veća, manje su mogućnosti da narod doista zna koga izabire.

Kampanje su prepune manipulacija i laži. Izmišljene su da bi, navodno, premostile jaz između naroda i vlasti, ali, kako ispada, one taj jaz samo sve više produbljuju. Kad tome dodamo ulogu novca i različitih interesa, sve postaje vrlo mutno. Nadati se da će se takve blatne vode ikada raščistiti, sasvim je uzaludno. Posebice ako iz godine u godinu, od izbora do izbora, ponavljamo iste stvari.

Da se razumijemo, ovdje ne govorim samo o Hrvatskoj. Radi se cijelom sustavu, o cijelom svijetu, navodno demokratskom. Tragična slika. Dio strašnog stanja u kojem se našao svijet.

Ali, nećemo jadikovati. Niti pozivati na uništenje postojećeg, bez da ponudimo barem neku zamisao o rješenju. Kakva rješenja mogu proizići iz iz neokulturalne misli.

Neokultura i politika

Za one koji su novi, moram ukratko predstaviti zamisao o neokulturi.

Citirat ću Deklaraciju o neokulturalnim zajednicama. Članak 3. kaže: “Osnovna načela neokulturalnog svjetonazora su miroljubivost, nenasilnost, tolerancija, suosjećanje, suradnja, pomaganje, prihvaćanje različitosti te jednakost svih ljudi i živih stvorenja. Neokultura podrazumijeva pravo svakog čovjeka na slobodu, ljubav, znanje, život u obilju te osobni i duhovni razvoj.”

Zvuči idealistički, zar ne? Pa, i jest. Tako mora biti. No, za našu temu o politici, možda je bitniji članak 4., koji kaže: “Neokulturalna zajednica je skup osviještenih ljudi koji svojim načinom života, svakodnevnom praksom, organizacijom, upravljanjem zajednicom i osobnim odnosima u sebi i drugima oko sebe potiču iskustvo potpunog zajedništva i viših stanja svijesti. Bitne značajke neokulturalne zajednice su život u skladu s prirodnim zakonima te prehrambena, energetska, kulturna, obrazovna i znanstveno-istraživačka te duhovna samodostatnost.”

Kao što vidite i u neokulturi postoji “upravljanje društvom”. To je nužno, jer uvijek ima nekih zajedničkih poslova i interesa koji moraju biti zadovoljeni. Unutar neokulture, definirali smo ih u pet skupina, koje nazivamo “plemenima”. Nadam se da vam izraz “pleme” ne zvuči primitivno. Izabran je namjerno da istakne razliku između današnjeg načina života i izgubljenih prastarih ljudskih vrijednosti. Ne zaboravte primijetiti da “pleme” ima svoje izvorište u izrazu “plemenitost”. Za politiku, dakle upravljanje društvom, to je vrlo bitna i poželjna značajka.

Neokultura je moguć način života već i sada. Baš kao što smo mi to učinili, velik broj vas može promijeniti svoj način života, povući se iz zagušljivih gradova, pronaći mjesto koje vam može, barem u perspektivi, osigurati prehrambeno pa čak energetsko obilje, ako ne i samodostatnost. Uz ista ulaganja, vaš život može neizmjerno skočiti u kvaliteti.

Ali, sada ne govorimo o tome, već o mogućem širem društvenom utjecaju razvoja neokulturalnih zajednica. Kakve bi to veze moglo imati s budućnošću politike?

Upravljanje u neokulturi

Uzmimo teoretski neokulturalnu zajednicu sa sto ljudi. Postoje određeni poslovi koje valja obaviti, a koji su zajednički. Primjerice, iskopati bunar i osposobiti pumpu te izgraditi sustav navodnjavanja zajedničkih i individualnih vrtova.

Taj posao pripada “plemenu vatre” koje se brine za enegetsku samodostatnost. Voda, naime, pomalo paradoksalno, spada pod “vatru”, jer se radi o energiji za život.

Kako ćemo organizirati taj posao? Svaki pojedinac pripada jednom plemenu, dakle ima pojedinaca koji su u plemenu energije i njihova je dužnost pobrinuti se za to.

Prvo važno zapažanje: nema političkih stranaka! Postoji “pleme” koje se brine za opće dobro. Dostupnost vode nije pitanje politike, stava, svjetonazora ili karaktera. Ili je ima ili nema. Točka. Dakle, stvar je vrlo jasna i izravna. Svatko je može povezati sa svojim osobnim životom, interesom i dobrobitima. Usporedite to s današnjom politikom koja je većini ljudi sasvim nejasna. Ono što im je jasno, upravo su takve stvari – konkretni pothvati koje vide i osjećaju. Naravno, s takvim se pothvatima političari onda hvale (svi, bez obzira tko je zapravo to postigao), a na žalost, toga je daleko premalo. Uglavnom je magla i mulj.

Ipak, budući da nas ima stotinu, netko nas mora organizirati. Dati inicijativu i voditi projekt izgradnje bunara. Tko? Izabrat ćemo nekog sposobnog. Poglavaricu ili poglavara plemena vatre. Koristit ćemo se demokratskim metodama, naravno. Ali…

Drugo važno zapažanje: nema osobne koristi za tu osobu, a rad za pleme je “plemenit” dakle dragovoljan, odvojen od talenta, životne misije, to jest posla koji netko obavlja za egzistenciju.

Zbog toga neće biti lažnih motiva, manipulacije ili nametanja. Postoje samo ljudi i ono što mogu učiniti, u čemu su dobri.

I možda najvažnije, svaki član neokulturalne zajednice ih dobro poznaje – nema potrebe za kampanjom ili dodatnim troškovima izabiranja.

Jednostavno, lako, očigledno… I utopistički, reći će netko. Možda, odgovaram, za one koji ne vide dalje od nosa (oprostite na izrazu) pa se ne usude iskoračiti iz ekonomskog ropstva koje im nude današnji gradovi (i civilizacija u cjelini). Za one koji uviđaju jednostavnu istinu i nužnost promjene, ovo nije utopija nego relativno lako ostvariva vizija.

Pozabavimo se radije značajnijom sumnjom. Ovakav ustroj može funkcionirati za manje zajednice. Mislim da nitko u to ne treba sumjati. No, može li funkcionirati i za veće? Kako će se zajednice međusobno povezivati? Ima li bilo kakve nade da društvo u cjelini preuzme taj model?

Pitanje samodostatnosti

Samodostatnost je ključna riječ u neokulturi. Biti samodostatan znači ne ovisiti ni o kome drugome. Samodostatna zajednica je ona koja može preživjeti (zapravo unutar neokulkture to znači kvalitetno prehraniti i osigurati sve druge potrebe svih svojih članova) bez intervencija sa strane,

Danas je samodostatnost rezervirana za vrlo velike zajednice. Štoviše, gotovo da i nema države u svijetu koja bi mogla reći da je samodostatna. Svijet kao takav je samodostatan, ali ne i države. Pogotovo ne regije ili gradovi, a naročito ne nekakve manje zajednice.

Globalizacija podrazumijeva daljnje smanjenje samodostatnosti i povećanje međusobne ovisnosti. Veliki sustavi zahtijevaju masivno upravljanje i evo nas na tragu izvorišta današnje politike!

Ovisnost o drugima je razlog zašto nam je potrebna politika kakva je danas. Zbog toga bih kao prvi korak prema promjeni društva istaknuo povratak zamisli o samodostatnosti manjih zajednica. A to je neokulturalna zamisao!

I da budem sasvim jasan, pri tom uopće ne mislim na države ili narode. To su prevelike brojke da bi se njima upravljalo demokratski. Manje regije, možda, a zapravo još manje zajednice, naselja, ne gradovi, jer gradovi nisu i ne mogu biti samodostatni po definiciji (ne mogu proizvoditi dovoljno svoje hrane, primjerice).

Ako zamislimo društvo sastavljeno od takvih manjih samodostatnih zajednica (u kojima je upravljanje demokracijom i ljudskim pristupom moguće i izvedivo, kao što je prethodno rečeno), odjednom se stvara nova slika međusobne suradnje, zasnovane na zajedničkim interesima za dobro ljudi. Politika, političke stranke, posebice ne one zasnovane na takozvanim “širim interesima” (to je besmisleno, jer nema šireg interesa od onog dobrobiti zajednice koja sada i ovdje živi na tom mjestu), nemaju što tu raditi. Zašto bi se međusobno “politički” razlikovali? Svatko zna što treba učiniti da bi ljudima bilo bolje, pitanje je samo tko je dovoljno sposoban da to napravi, kroz plemensku aktivnost, naravno.

Dakle, da zaključim, samodostatnost manjih zajednica je ključ buduće preobrazbe cijeloga društva, pa i civilizacije. I, koliko mi se u ovom trenutku čini, jedini mogući mirni i bezbolni izlaz iz sadašnje svjetske krize.

Neokulturalna utopija?

Naravno da postoji mnoštvo pitanja koja zahtijevaju odgovore. I dok na individualnoj razini i dalje zastupam stajalište da svatko od vas, uz preraspodjelu osobnih resursa i promišljeno djelovanje, može preći na neokulturalni način života u roku od nekoliko godina, što se tiče društva, situacija je malo drugačija. Vjerojatno bi trebalo više vremena, a pitanje je da li ćemo tog vremena imati, ili će nas vlastiti žrvanj samljeti.

Ipak, budimo optimistični! Kad bi se scenarij pozitivne i mirne preobrazbe u svijetu odvijao prema dobrom planu, kako bi to izgledalo?

Ponajprije, zamisao o samodostatnosti, a ne o povećanju međuovisnosti, morala bi pronaći put do trenutnih glavnih političkih struja.

Nadalje, bilo bi potrebno nadahnuti i stimulirati ljude na promjenu načina života. Omogućiti im lagan prelazak iz gradskog okruženja u prirodni, gdje će u sklopu neokulturalne zajednice razvijati svih pet samodostatnosti (vidi Deklaraciju o neokulturalnim zajednicama).

Sva umjetna ograničenja moraju biti prokazana i polako uklonjena. Pod tim mislim na granice država, ali i na psihološke granice nacija. Ovo je vrlo osjetljiv potez, ali nekako se svijet sam kreće prema njemu, uz sve probleme na koje nailazimo. Možda će vas začuditi i izgledati suprotno prethodnom, ali Europska unija je mogući prelazni oblik prema ovome o čemu pričam. Naime, ono dobro što je učinila je, naravno, ukidanje granica. Usprkos svim problemima, razblažila je kruta ograničenja, obično zasnovana na nacionalističkim osjećajima. No, oni se ipak javljaju, u novim oblicima. Primjerice, Belgija je gotovo pred raspadom, a jedna regija u Njemačkoj želi se pripojiti Luksemburgu. Što se zbiva? Granice su razblažene, a zatim na površinu izbijaju prirodni i konkretni interesi neke zajednice. I zašto ne? Zašto ne bi zajednice bile pokretne i prilagodljive te stvarale interesne skupine? Države su preveliki konglomerati da bi bile djelotvorne i najbolje za ljude. Ako Europska unija uspije transcendirati samu sebe i dopustiti regijama, a zatim i manjim zajednicama da budu samostalne unutar nje, to bi bilo to.

Radikalne ideje, nema što! :-)

(Anti)politička strategija

Što, dakle, učiniti? Na osobnoj razini, stvar je relativno laka: što više pojedinaca koji će bezbolno i na svoju veliku radost i zadovoljstvo preći na neokulturalni način života. Ponavljam po stoti put – to se može učiniti i bez bilo kakve promjene u društvu. Mala prepraspodjela osobnih sredstava, čvrsta odluka i stabilna namjera i za nekoliko godina ste promijenili svoj svijet. Izvukli ste se iz žrvnja i stvorili dobro okružje za sebe i svoje najdraže.
Zanimljivo je kako se upravo ovaj potez mnogima čini najteži. Upravo zato je dobro usporediti ga s promjenom potrebnom u društvu. Kad sagledate što bi se sve tu trebalo učiniti, onda vam osobni prijelaz u neokulturu izgleda poput pečenja kolača!

Dakle, što napraviti na društvenoj razini? Mnogo toga, ali ću navesti tri najvažnije stvari, kao svojevrsnu platformu antipolitičkog neokulturalnog programa.

Prvo, obrazovanje i informacija. Jedna od najbitnijih prepreka za društvenu promjenu je nedostatak znanja. Ljudi su jednostavno neupućeni u mogućnosti koje su im otvorene, pa, iako ih nitko zapravo ne sili, odabiru lošije varijante za sebe. Izmanipulirani su, naravno. Zato donose loše odluke. Stoga – nikad dovoljno informacija i objašnjavanja! Znate li koliko predrasuda ima o neokulturi? Milijun puta su nas pitali jesmo li sekta? Možda bi im bilo lakše da smo politička stranka, ali nismo ni to, pa ostanu zbunjeni!

Dakle, informacija o drugačijim mogućnostima na prvom mjestu. Za sada, to činimo kroz naše stranice Neokulture. Tu i tamo napravimo neku akciju poput “Dana otvorenih vrata”, a ja koristim svaku prigodu da ljudima objasnim što je bitno, a što ne. Na žalost, čak i oni koji me dođu slušati, radije se bave kozmetičkim promjenama (malo popravljaju svoj život koristeći razne “tehnike” – što je dobro, ali nedovoljno) umjesto da naprave stvarno bitne promjene.

Informacija o drugačijim mogućnostima morala bi prodrijeti do većeg broja ljudi. Možete li pomoći u tome? Možete li ju progurati kroz neki politički program? Ili učiniti nešto drugo, bilo što?

Druga stvar, vrlo bitna, je razvoj novih tehnologija. Ostvarivanje samodostatnosti nije jednostavno u datim uvjetima. Potrebne su nove tehnologije koje, naglašavam, već postoje. Korištenje alternativnih i obnovljivih izvora energije je tehnološki moguće, ali svijet je tako ustrojen da se iz nas mora izvući zadnji novčić prije nego se one počnu masovnije primjenjivati. Ovo je vrlo važna stavka, jer ljudi često o neokulturi razmišljaju kao o vraćanju na nešto “primitivno”. I doista, budući da nas stotinu ne može napraviti traktor, a niti osigurati naftu za njega, vjerojatno ćemo se morati primiti motike i lopate, jer inače ne možemo biti samodostatni. Isto vrijedi i za većinu dobrobiti suvremene civilizacije, pa se čini da je neokultura osuđena na odustajanje od tehnologije.

Međutim, istina je malo drugačija. Današnja tehnologija sigurno ne može biti dijelom manjih samodostatnih zajednica. Ona je stvorena i oblikovana za masovnu, globalnu civilizaciju. Međutim, postoje tehnologije koje mogu zadovoljiti potrebe budućeg neokulturalnog društva. One su u povojima, ali zasigurno ne govorimo o znastvenoj fantastici. Potrebno je samo malo preusmjeriti istraživački rad, prilagoditi postojeća znanja i to se može učiniti. U skoroj budućnosti, energija za pokretanje svih strojeva i tehnologije mogla bi biti proizvedena u manjim sustavima, a nije daleko od pomisli da bi kretanje u tom smjeru moglo donijeti i samu proizvodnju potrebnih strojeva unutar tih istih manjih sustava i zajednica. A to će značiti potpunu samodostatnost bez gubitlka tehnološke udobnosti na koju smo navikli.

Dakle, netko tko bi s političke strane pristupao ostvarenju neokulturalnog društva, usmjerio bi velika sredstva na razvoj upravo takve tehnologije.

I na kraju ove neokulturalne antipolitičke strategije, ali nikako ne najmanje važno (upravo suprotno), ističe se razvoj svijesti svakog pojedinca. Evo što o tome kažu prvi i drugi članak Deklaracije o neokulturalnim zajednicama:

1. Čovjek je po prirodi nenasilan i sposoban stvoriti društvenu zajednicu zasnovanu na ravnopravnosti, suživotu i skladu s prirodom. Stanje suvremenog svijeta koje oslikava suprotne značajke (rat, nasilje, nepravdu, uništavanje prirode i slično) rezultat je paradigme koju su ljudi prihvatili, a ne njihove unutarnje prirode.

2. Svaka paradigma zasnovana je na određenom iskustvu stvarnosti (stanju svijesti), te ga zauzvrat potiče kroz način života, stvarajući tako zatvoren krug. Neokulturalna paradigma zasnovana je na iskustvu potpunog zajedništva koje transcendira individualnost, odnosno zasnovana je na iskustvu viših stanja svijesti.

Za razliku od svih političkih programa, ovaj kojeg nazivam antipolitičkim uključuje u sebe promjenu čovjeka, pojedinca. Ili, možda je bolje reći, uklanjanje indoktrinacije i obrazaca svake vrste, te otkivanje istinskog i izvornog stanja svijesti. Radi se o potpuno subjektivnom iskustvu, naizgled nevezanom za društvene događaje. Ali, svatko tko iole razmišlja o svijetu, o tome kakav jest i kakav bi mogao biti, zna da svijet čine ljudi. Pohlepa, nasilje, zavist, iskorištavanje, prevara i slične prevladavajuće značajke nikako ne mogu stvoriti društvo koje bi bilo bez njih. Represija ne pomaže.

Važan dio neokulturalne pardigme je i spoznaja da su te negativne značajke dio postojeće civilizacije, a ne čovjeka kao takvog! Naša civilizacija tvrdi suprotno: da su negativne značajke dio čovjekove prirode, a da nas je “civiliziranost” iz toga uzdigla. I tu smo uhvaćeni u zamku: civilizacija nas navodno želi spasiti od prirode (represijom, zaštitom, policijom, vojskom) a prešućuje da je sam njezin ustroj kriv za nastanak onog od čega nas štiti. Nekako nalik mafijaškom reketarenju. Plati, i to vrlo visoku cijenu, da te zaštitim od sebe same.

***

I tako, iako bi se još mnogo toga moglo reći o mogućim utjecajima društva na neokulturu, a još više obrnuto, za sada ću se ovdje zaustaviti. Tko zna, možda ovo jednog dana doista nekome posluže kao (anti)politička platforma.

Tekst: Adrian P. Kezele 

Neokulturalno umrežavanje - treći dio

Prednosti neokulture

Ako se krene od vrijednosti pojedinca, neokultura omogućava mnogo kvalitetniji život, s više vremena koje nije posvećeno preživljavanju. Današnji čovjek nije nimalo odmakao od radnog vremena rimskog roba (u mnogim slučajevima radi i više i teže). Malo matematike pokazuje da energije i hrane ima dovoljno da svi živimo u obilju (čak i s ovako ogromnim brojem ljudi). Postoje tehnologije koje već sada mogu omogućiti jeftinu energiju. S malo uloženog truda takva bi tehnologija mogla cjelokupni svjetski energetski sustav učiniti besmislenim.

Uz mudro planiranje djece broj ljudi bi se mogao smanjiti na onaj mnogo prihvatljiviji za prirodnu ravnotežu – još uvijek dovoljan za ispunjavanje svih civilizacijskih potreba.

Za pojedinca to vjerojatno znači 2-3 sata rada dnevno poradi preživljavanja. Ostaje više nego dovoljno vremena za… stvaralaštvo, istraživanje, razvoj svijesti i umrežavanje. Ta situacija nije dobrodošla samo zbog udobnosti, već predstavlja preduvjet za sljedeći korak u našoj evoluciji.

Darvinijanski mehanizmi više ne djeluju, a napredak koji nužno slijedi više je pod utjecajem “životne sile” ili možda spontanih procesa usklađivanja i umrežavanja koji stvaraju novu kvalitetu svjesnosti, a shodno tome i tehnologija.

Nadalje, neokultura prepoznaje dodatne vrijednosti u stvaranju skladnih, samoodrživih i neovisnih zajednica koje su umrežene s drugima po volji, a ne po nužnosti. Ponovo, u takvoj situaciji darvinijanski mehanizmi nemaju mnogo utjecaja na društveni razvoj. Motivacija je suradnja, a ne natjecanje. Znatiželja i svjesno istraživanje potiskuju djelovanje iz nužde i potrebe.

Naša prošlost (starija od 5000 godina) skriva mnoge zagonetke. Iako su u usporedbi s nama, neolitska (i ranija) društva bila tehnološki nerazvijena, postoje naznake da su ipak provodili u djelo zamisli koje su čak i danas teško provedive. Dobar je primjer izgradnje Stonehengea za koju je vjerojatno trebalo mnogo višegeneracijskih napora. Zašto su i kako ti ljudi kretali u izgradnju tako nečeg, nama je danas nezamislivo.
Što je njih motiviralo? Kakva znanja su oni imali, a nama su nedostupna?

Možemo se zapitati da li su posjedovali i određenu vrstu tehnologije, drugačiju od naše?

Među zanimljiva pitanja možemo uvrstiti i ona o psihologiji ljudi koji su odrasli u nehijerarhijskom društvu, a koja je nama također nezamisliva. Neokulturalna “podjela” društvene organizacije na sjemene jedinice (život u proširenim obiteljima gdje stroga podjela hijerarhije između muškog i ženskog autoriteta nije prisutna), talente (koji podržavaju i potiču poduzetničke i druge stvaralačke sposobnosti i mogućnost stvaranja osobnog obilja) te plemena (kategorije društveno korisnog rada), mogla bi značajno utjecati na način razmišljanja onih koji su od rođenja uronjeni u takav način života. Nama je teško uopće i zamisliti kakav bi to utjecaj mogao biti – kako bi razmišljala osoba koja je naučila drugačija životna pravila.

Samoodrživa zajednica poput neokulturalne (samoodrživa u svih pet vidova svog života – energetskom, prehrambenom, kulturnom, obrazovnom i duhovnom) postaje induktor posebne razine zajedničke svjesnosti. U stanju posvemašje razdvojenosti u kojem se nalazi današnji čovjek, nama je gotovo nemoguće razmišljati o posljedicama takvog života. Jedino što zasigurno znamo da su one kvalitativne, a ne kvantitativne. Radi se o obogaćenju sadržaja, a ne o povećanju količine.

Naša civilizacija, specistička u svom korijenu, predviđa drugačiji scenarij: povećanje količine (broja ljudi) koja pokreće dodatne sadržaje, pa tako i – nadaju se i uvjeravaju nas branitelji ovakve civilizacijske ideje – neku vrst razvoja. Ali, opravdano je zapitati se, kuda taj razvoj vodi? Čak i ako preživimo, da li to baš mora biti u obliku svemirskih morskih pasa, pobjednika natjecanja u preživljavanju? Ili, možda još gore, kao kolonija virusa ili rakasta tvorba koja se širi svemirom?

Postoji jedan uski, optimistični scenarij u kojem naša tehnologija ne uništava svijet i nas zajedno s njim. Čak i taj scenarij mora uključivati uzdizanje ljudskih bića na jednu drugačiju razinu svjesnosti. Mnoge duhovne škole reći će to isto, misleći pritom ili na svoja vlastita naučavanja ili na neku općenitu razinu “ljubavi” ili znanja koje moraju postići pojedinci. Pri tome, one ostaju u okvirima postojeće civilizacije, težeći tome da pojedinci “postanu bolji” ili da se “uzdignu iz prirode”.

Neokultura ne prihvaća takav stav. Za neokulturu je prirodno jednako evolucijskom. Neokultura ne misli da je problem u prirodi, već u jednoj našoj zamisli – u jednom pogrešnom putu kojim je ljudsko društvo krenulo prije 5000 godina. Pitanje ljubavi, znanja i proširenja i uzdizanja svijesti, neokultura vidi kao prirodno i nužno – kao “životnu silu” evolucije koja nas gura prema sve složenijim i stoga svjesnijim oblicima života. Naš razvoj se ne nalazi u “uzdizanju iz prirode” već u tome da slijedimo prirodu. A “slijediti prirodu” znači odustati od neprirodne zamisli o trenutnoj ljudskoj civilizaciji – izaći iz slijepog evolucijskog rukavca u koji smo upali posljednjih nekoliko tisuća godina.

Razvoj svijesti pojedinca, kao i svih njegovih ili njezinih kvaliteta, dio je neokulturalnog načina razmišljanja (s tim da se naglašava pitanje duhovne samoodrživosti koja pretpostavlja neovisnost od nekog pojedinačnog izražavanja duhovnosti ili religioznosti). Međutim, neokultura dodaje tom razvoju jednu važnu značajku: razvijenu svijest neokulturalne zajednice kao osnove daljnjeg umrežavanja.

Naizgled radi se o gotovo tehničkom detalju, ali on bi mogao biti presudan za evoluciju ili propast čovjećanstva. Naime, današnja civilizacija ustraje na dva ekstrema – dvije struje koje se međusobno bore. Jedna ide u smjeru dehumanizacije putem globalizacije, a druga pokušava održavati ravnotežu povećanjem kvalitete života, znanja, kulture, društvenog uređenja itd. Veliko je pitanje da li će ova druga struja uspjeti u svojim nastojanjima. Čak i ako uspije, evolucijski korak naprijed uopće nije izvjestan jer se i dalje zadržavamo na razini pojedinca.

Previđa se važan međukorak – stvaranje kvalitetne kolektivne svijesti manjih uravnoteženih i samoodrživih zajednica. Složenost strukture je smjer u kojem se kreće evolucija. Međutim, pojedinačni elementi se moraju povezati u nešto složenije strukture, da bi se one zatim umrežile u još složenije. Gdje je, međutim, granica samoodrživosti? Koja “složena” struktura je samostalna i sposobna ne samo za za preživljavanje, već i za evoluciju?

Naša civilizacija zasniva se na dvije ključne “greške intelekta”. Prva se odnosi na specizam – na ideju da smo izdvojeni i posebni za razliku od pripadnika drugih vrsta unutar zajednice života. Zbog te zamisli, naša je civilizacija promovirala težnju beskrajnom širenju. Mi se doista možemo kvantitativno širiti do u beskraj (pod uvjetom da ima dovoljno prostora i pod uvjetom da u tom procesu ne uništimo sami sebe). Takvo širenje će biti zasnovano na aktivnom djelovanju darvinijanskih načela preživljavanja “najsposobnijih”. Ona se sasvim lijepo uklapaju u prevladavajući specistički svjetonazor. No, na kraju tog puta ne leži sretan i ispunjen život, stvaralaštvo i suradnja s prirodom i drugim živim vrstama, istraživanje i čuvanje znanja i druge kvalitativne vrijednosti života, nego preživljavanje na vrhu hranidbenog lanca u stalnoj borbi s prirodom, svemirom i unutarnjim opasnostima.

Druga se zasniva na pogrešnim osnovama umrežavanja. Težimo stvaranju jednog ogromnog globalnog organizma koji će biti vrlo, vrlo osjetljiv na svaku promjenu u djelovanju bilo kojeg njegovog “organa”. Koliko velik može biti takav sustav prije nego postane nedjelotvoran, trom i zapravo ograničavajući? Koliko još vremena imamo prije urušavanja zbog glomaznosti?

Neokultura nudi rješenje u obliku samoodrživosti jedinica koje se umrežavaju. U slučaju bilo kakvih problema na drugom kraju svijeta, s nekim drugim sustavom koji sudjeluje u zajedničkim pothvatima, svaka neokulturalna zajednica mora biti sposobna preživjeti. I ne samo preživjeti nego dalje nastaviti sa svim svojim kvalitetnim funkcijama. Veličina takve zajednice je doista mala. Već nekoliko stotina ljudi bi, uz primjenu odgovarajuće tehnologije, moglo postići taj cilj.

Trenutna situacija naše civilizacije ne dozvoljava stvaranje takvih kvalitetnih i snažnih “jedinica za daljnje umrežavanje”. Mi smo s jedne strane uključeni u globalizaciju čiji je vjerojatni kraj u savršeno djelujućem mehanizmu, s puno reda i pravila, a bez slobode, stvaralaštva i mogućnosti napretka. S druge strane smo uhvaćeni u sasvim pogrješne specističke, rasističke, nacionalističke i druge ograničavajuće činitelje koji unutar sebe itekako teže objedinjavanju i stvaranju isto takvog globalnog stroja (samo što će to tada biti samo ljudi, a ne druga živa bića; samo pripadnici jedne rase, a ne neke druge; samo pripadnici jedne nacije, a ne neke druge itd.)

Rješenje, koje nudi neokultura, nalazi se u manjim, samoodrživim zajednicama, savršeno uklopljenim u prirodnu ravnotežu mjesta gdje se nalaze i savršeno sposobnim svojim članovima pružiti hranu, energiju, stvaralački poticaj, znanje i duhovna iskustva. Takva struktura je ne samo sigurnija, već je možda i jedina koja bi mogla osigurati daljnje korake evolucije za čovječanstvo.

To rješenje je, naravno, u potpunosti anti-politčko, anti-globalizacijsko i praktično podrazumijeva duboku preobrazbu svih postojećih struktura udruživanja – od obitelji, preko nacija i država, pa do svjetskog ekonomskog i političkog poretka. Međutim, ne možemo očekivati da će bilo koje rješenje tako temeljnih pitanja kao što je pitanje civilizacije i preživljavanja čovječanstva biti bilo što drugo nego radikalno.

S druge strane, ono je zapravo toliko prirodno da se, na ovaj ili onaj način, kao ideja ali i kao praksa, pojavljuje u raznim dijelovima svijeta. Nakon više stotina godina isprobavanja raznih revolucija i društvenih teorija, od socijalizma, komunizma, liberalnog kapitalizma pa do diktatura i ortodoksnih religioznih poredaka, svatko iole otvorena uma shvatio je da svaki od tih poredaka na kraju dovodi do sličnih rezultata. Pitanje je jedino koji je manje loš i manje štetan za sve nas i život uopće. Pitanje dobrog se zapravo ni ne pojavljuje.

Stoga mnogi ljudi danas, širom svijeta, iz različitih pobuda i razloga, dolaze do točke u kojoj im je jednostavno svega toga dosta! Javlja se prirodni i savršeno opravdani zahtjev: “Pustite nas na miru!”. Izlazak iz civilizacijskih okova je jedino rješenje – rješenje koje se zasniva na sasvim drugačijim postavkama i temeljima od onih koje slijedimo posljednjih 5000 godina.

Neokultura samo jasno izražava tu potrebu i razrađuje ju do razine koja je u ovom trenutku moguća.


Pitanje novih tehnologija

I na posljetku, dolazimo do pitanja tehnologije koja je poslužila kao pokretač ove rasprave o neokulturalnom umrežavanju.

Još jednom – neokulturalna misao ne znači odbacivanje tehnologije niti pak se radi o nekom idealiziranom povratku u bezazlenije i sretnije, ali tehnološki nužno primitivnije vrijeme. Štoviše, sasvim je moguće da je naša civilizacija, uza sve loše što je donijela sa sobom, omogućila jedan značajan iskorak kojeg u prethodnim razdobljima (uz pretpostavku da su se ciklusi hijerarhijskog i ne-hijerarhijskog ustroja i ranije izmjenjivali) nije bilo.

Suvremena tehnologija, posebice ona koja je još uvijek potisnuta zbog ekonomskih interesa (iskorištavanje prirodnih izvora energije koji omogućavaju zadržavanje trenutnih pozicija moći), može izvrsno poslužiti za energetsko osamostaljivanje neokulturalne zajednice. Kad je energetska samoodrživost jednom postignuta, ostale mogućnosti bi se morale pojaviti same od sebe.

Pitanje tehnologija koje zahtijevaju veći broj ljudi od pripadnika jedne zajednice ostaje otvoreno. Trenutna situacija nam ne dopušta da zamišljamo konkretne i točne odgovore, ali možemo ponuditi viziju.

Prije svega, moramo se prisjetiti da, jednom kad su životno osigurani u smislu energije, hrane i ostalih potreba, ljudi djeluju na drugačijim načelima. Suradnja potiskuje natjecanje, a pitanja prevlasti uopće više nisu aktualna. Stvaralaštvo i ispunjenje u ostvarenju nekog cilja postaje glavni pokretački činitelj bilo koje aktivnosti. Pokretanje, provođenje i održavanje projekata od zajedničkog inetersa, dakle dragovoljno, i danas je prisutno, usprkos prevladavajućem psihološkom i socijalnom stanju većine. Postoje sve indicije da bi u drugačijim okolnostima ta motivacija bila mnogo veća. Tu se može naći dovoljno prostora (i vremena) za stvaranje i održavanje potrebnih tehnologija koje nadilaze sposobnost samo jedne neokulturalne zajednice. A u slučaju bilo kakvih problema, globalnih, kozmičkih ili naprosto ljudskih, najgori scenarij je rastakanje stvorenih struktura u samoodržive zajednice od kojih se i počelo. Kvalitetan život ljudi ni na koji način nije ugrožen.

Druga stvar koju je potrebno imati na umu je stvaranje novih tehnologija. Naša znastvena paradigma omogućila nam je istraživanje materijalnog svijeta. Ali, baš kao što nam je teško zamisliti društveni ustroj bez hijerarhije i centara moći, teško nam je zamisliti i tehnologiju koja je zasnovana na nekim drugim načelima. Kvalitetan život koji uključuje razvoj svijesti, omogućava istraživanje sposobnosti koje su danas potisnute. O tome postoje zapisi i legende iz drevnih vremena. Naravno, možemo sumnjati u njihovu istinitost, ali moramo ostaviti i otvorena vrata mogućnosti da je dio tih legendi istinit.

Ideja duhovne samoodrživosti svake neokulturalne zajednice, više je od puke formalnosti. Ona omogućava istraživanje tih mogućnosti i razvoj tehnologije svijesti. Ukoliko bi se takva tehnologija razvila (riječ je o komunikacijskoj tehnologiji zasnovanoj na intuitivnim, mentalnim i telepatskim sposobnostima ili o tehnologiji transporta zasnovanoj na duhovnim sposobnostima) ona bi mogla sasvim zamijeniti postojeće zahtjevne tehnologije (u smislu količine ljudi i energije potrebne za stvaranje i održavanje).

Čak i ako ne gledamo tako daleko u potencijalno sumnjivi smjer razvoja, moguće je da će kvalitetno neokulturalno umrežavanje omogućiti razvoj manjih i djelotvornih tehnologija koje nisu nužno različite od postojećih, već predstavljaju njihovu modifikaciju ili nadogradnju. Također je moguće da bi tako nešto zahtijevalo mnogo manju logistiku u smislu broja ljudi i potrebne količine energije.

Dakle, zamišjam viziju društva koje pokreće novu, sada nedostupnu energiju i integenciju kroz kvalitetan samodostatan život neokulturalnih zajednica, a zatim kroz njihovo umrežavanje.Sasvim je moguće da će se razviti duhovne tehnologije koje su mnogo djelotvornije i zapravo jednostavnije od ovih postojećih. A vrlo je izvjesno da postoje tehnologije koje su nadogradnja postojećih, ali mnogo djelotvornije, čišće i manje zahtjevne. Potrebno je samo otkriti ih. Osobno ne sumnjam u sposobnost ljudi da to učine, samo ako se riješe tereta pogrješke koju sada nose na leđima.

Vizija takve budućnosti nije moguća na osnovi pojedinaca, posebice ne onih porobljenih i nerazvijenih, već na osnovu kolektivnih kretanja u zajedničkom polju svijesti. Sljedeći korak u evoluciji bit će onaj zajednički, a ne pojedinačni. Glomazno društvo, u potpunosti međuovisno, sačinjeno od porobljenih ljudskih strojeva i očišćeno od svih drugih oblika života (osim onih koje možemo eksploatirati) ne predstavlja takvu vrst zajednice. Ono će se u najboljem slučaju iznutra preobraziti, a u najgorem samo sebe uništiti.

S druge strane, neokulturalna ideja predlaže samoodržive jedinice (ne pojedince, već zajednice) koje iz drugačijih, evolucijskim rječnikom rečeno ne-darvinijanskih motiva, stvaraju novu mrežu mogućnosti – novu svijest. Radi se stvarnoj i živućoj svjesnosti koja neće ostati neprimijećena u kozmičkim razmjerima.

U današnji uvjetima, uz nastavak ovakve strukture društva, takav pomak nije moguć. Zbog toga ova civilizacija, htjela to ili ne htjela, stalno pleše na rubu propasti.

U međuvremenu, preostaje nam da pokušamo pokrenuti unutarnju preobrazbu ljudskog društva. Mnogi pojedinci i skupine širom svijeta rade na tome. Neokultura je razrađen sustav, barem što se teorije tiče. U praksi, postojeće neokulturalne zajednice ne mogu još računati na pojavljivanje novih kvaliteta svjesnosti. Unutar same sebe, dakle na razini pojedinaca i u okviru svijesti zajednice, istraživanja se i dalje nastavljaju, a vrijednost neokulturalnog života za sada se primjećuje na pojedinačnoj razini – kvalitetniji život izvan gradova, bolji suživot s prirodom, jeftinija i čišća energija, suradnja i stvaralački poticaji… Rječju, neokultura može relativno brzo ostvariti sve ono što predstavlja želju i težnju današnjeg prosječnog čovjeka za dobrim životom, a da pri tome ne traži nikakvo odricanje od tehnoloških dobrobiti.

U tom smislu neokultura će uvijek podržavati primjenu novih tehnologija, energetski čišćih, usklađenih s okolišom. Također će podržavati sve intervencije u način života koje će omogućiti više vremena ljudima i zajednicama da ispunjavaju svoju pravu ulogu – sakupljača i čuvara znanja.

Međutim, pravi iskorak nas tek očekuje. Da bismo iskusili istinski sljedeći korak u evoluciji čovjeka, morat ćemo pričekati stvarnu preobrazbu današnjeg ljudskog društva – smanjenje broja ljudi, promjena specističkog svjetonazora, većinsko širenje samoodrživih zajednica, njihovo umrežavanje na nehijerarhijski način i suradnju na postizanju zajedničkih ciljeva… te mnoge druge promjene koje će ukazivati na odbacivanje današnjih osnovnih civilizacijskih postavki – onih koje su nas dovele na rub propasti. U sklopu tih promjena, jedna od najvažnijih bit će prepoznavanje i osvješćivanje tehnologija za razvoj svijesti. Upravo u tom području se skriva tajna sljedećeg evolucijskog iskoraka – otkrivanje punog potencijala pojedinca potpomognuto kolektivnom energijom polja svijesti drugih ljudi unutar zajednice, a zatim njihovo umrežavanje na toj razini s jednakovrijednim poljima svijesti drugih zajednica.

Vizija neokulturalnog umrežavanja ne predstavlja samo ispunjenje potreba pojedinca i izlaz iz sadašnje teške situacije. Ona predstavlja viziju sljedećeg evolucijskog skoka, a samim tim i viziju ispunjenja svih nastojanja, vrijednosti i dobrobiti koje ljudska rasa svojim postojanjem može ponuditi cjelokupnoj zajednici života.


Tekst: Adrian P. Kezele

Maćeha kultura

Vezano uz temu bloga, predstavljamo  knjigu Daniella Quinna: “Moj Ishmael”, nakladničke kuće Dvostruka Duga. Povodom izlaska knjige održana su predavanja s naslovom “Maćeha Kultura”. Sadržaj predavanja objavljujemo na ovim stranicama, budući da se knjiga “Moj Ishmael” u najvećoj mjeri dotiče stvarne promjene u načinu života te po svom smislu pripada neokulturi. Istodobno s ovom knjigom izišla je i knjiga “Ta ravnopravna stvorenja”, u sunakladništvom s udrugom “Prijatelji životinja” (o tome je govorila Aleksandra Hampamer i g. Luka Oman). Predavanje “Maćeha Kultura” održao je Adrian P. Kezele, a djelomice ga je objavio na svom blogu.


Maćeha Kultura

Predavanje povodom izlaska knjige Daniela Quina “Moj Ishmael”


Kad sam prije nekoliko godina prvi put naišao na knjigu Ishmael Daniella Quinna “Ishmael”, nisam ju mogao ispustiti iz ruke. U recenziji knjige sam napisao da je to knjiga koju bih ponio sa sobom kad bih morao uzeti samo jednu jedinu iz svoje biblioteke. Konačno je netko izrazio duboku istinu koju sam osjećao! Konačno je netko ukazao na probleme koje svi prešućuju.

Ishmael je doživio lijep uspjeh (tri izdanja) i privukao pozornost svih ljudi koji istinski razmišljaju o budućnosti našega svijeta.

Sada, desetak godina kasnije, pojavljuje se knjiga “Moj Ishmael”, čija radnja je smještena paralelno s prvom knjigom. Naime, legendarni oglas kojeg je dao gorila Ishmael “Učitelj traži učenika. Potrebna žarka želja za spašavanjem svijeta.” nije privukao samo Alana Lomaxa, već i dvanaestogodišnju Julie Gerchak.
One isti zamisli koje na majeutički način Ishmael prenosi Alanu, sada se bude i Julie. No, ona je dijete i nema toliko obrazovanja ni životnog iskustva. To je možda nedostatak, ali ju Ishmael uspješno pretvara u prednost. Naime, objašnjenja naše povijesti, zamisli o uzimateljima i ostaviteljima, problemi sadašnjice i njihovo stvarno rješavanje, predstavljeni su na način razumljiv djetetu.
To ne znači da će ih svi prihvatiti – on, ne, Ishmael je i dalje provokativan do krajnosti – ali znači da će ih vjerojatno svi razumjeti.

Pokušat ću ih danas prenijeti na jednako razumljiv način, koristeći neke prizore iz knjige. Da podsjetim, Ishmael je gorila koji na ljudsku povijest i povijest svijeta gleda sasvim drugačije nego nas, ljude, tome uči naša kultura. On kaže da se prije desetak tisuća godina dogodila preobrazba u životu jednog naroda, ili plemena, koji je odlučio preuzeti kontrolu nad prirodom. Taj narod, naši preci, postupno su proširili svoj način života na okolne narode i plemena, a zatim na cijeli svijet. U ovome trenutku, 99% čovječanstva, pa i više, živi na njihov način, ni ne razmišljajući o tome da bi se moglo živjeti drugačije. Taj način je Ishmael nazvao uzimateljskim, a takve ljude uzimateljima.
Oni narodi koji još uvijek žive drugačije, na ostaviteljski način, dakle ostvitelji, toliko su rijetki da ih zapravo uopće više niti nema, odnosno, na rubu su istrebljenja.

“Moj Ishmael” počinje osobnom pričom o Julie koja, već kao djevojčica osjeća neodoljivu želju “da pobjegne odavde”. Zato se i javila na oglas.
Zašto želi otići? U ovom trenutku, ne treba previše gubiti vrijeme na opise užasnog stanja u kojem se našao naš svijet, od ratova do društvenih nemira i prijetećih katastrofa, pa do osobnog nezadovoljstva većine ljudi koji žive na uobičajeni način.
Julie se javila na oglas, nesvjesno si postavljajući pitanja o tome što učiniti, i zaporavo, što se uopće događa i kako smo se svi skupa našli u ovakvoj situaciji.
Ishmael ima odgovore, ali ih kao majeutički učitelj, ne iznosi u gotovom obliku, već “porađa” nove spoznaje u svojim učenicima. Upravo stoga je knjigu vrlo zanimljivo čitati te pratiti razvoj spoznaja i uvida u mladoj Julie.

Večaras to, međutim, ne možemo napraviti na taj način. Morat ću vam neke od odgovora ponuditi u gotovom obliku! Razmišljao sam odakle početi i zaključio da je najbolje početi od činjenice da su naši glavni stavovi, oni koji čine naš svjetonazor, zasnovani na Kulturi u kojoj živimo. Ishmael objašnjava da postoji određena “priča” koju nam Majka Kultura šapuće na uho kroz sva sredstva koja su joj na raspolaganju. Tu priču, a ona se odnosi na čovjeka i njegovu ulogu u svijetu, dijete uči ne samo u školi, već i od roditelja, televizije i medija. Na jednom mjestu, komentriajući Juliino obrazovanje, Ishmael ističe kako ona ne mora znati povijest da bi prihvatila tu “priču”. Može je, kaže on, sasvim lijepo naučiti uz stripova i filmova, bez i jednog jedinog sata provedenog u službenom obrazovanju.

Priča naše Majke Kulture –ali ovo je zadnji put da ću je tako nazvati, od sada na dalje, zvat ću je Maćehom Kulturom, jer naša prava majka je zaporavo Priroda – upravlja našim životima. Svako društvo, svaka civilizacija, ima određenu kulturološku priču. Na žalost, u našem je svijetu ostala samo jedna – ona koju slijedimo.
Postoji razlika između stavova koje nam predočuje Maćeha Kultura i onogo što nam govori Majka Priroda. Evo nekih primjera, nadam se dovoljno osnovnih da ukažu na problem s kojim se suočavamo.

Primjerice, Maćeha Kultura nam kaže da su ljudi po prirodi nasilni i da im je potrebna kontrola da obuzdaju to nasilje.
Majka Piroda pak kaže kako su ljudi nasilni prema potrebi, uglavnom u obrambene svrhe, a po prirodi teže miru i uživanju u blagodatima života.

Nadalje, Maćeha Kultura kaže kako je u naravi čovječanstva da ratuje. Nasuprot tome, Majka Priroda kaže kako je u naravi POSTOJEĆE CIVILAZIJE da ratuje, a da se to nikako ne bi moglo reći za cijelo čovječanstvo.

Maćeha Kultura kaže kako je potrebno teško raditi da bi se preživjelo. Majka Priroda kaže da je čovjeku sve već dato, samo ako to želi uzeti.

Maćeha Kultura tvrdi da su ljudi po naravi griješni, pohlepni i loši, te da se moraju kultivirati i civilizrati, te težiti nekom drugačijem, boljem svijetu od onog prirodnog. Majka Priroda kaže kako su ljudi po naravi sasvim u redu, dobri i savršeni, te da samo moraju biti to što jesu, ovdje u svijetu u kojem su nastali.

Naravno, ima mnogo stavova koje bismo mogli tako suprotstaviti u odnosu na našu maćehu i našu pravu majku. Zanimljivo je kako Ishmael pokušava objasniti Julie na koji način će prepoznati pripadnika naše kulture. Naime, u jednom trenutku Julie pretpostavi da Ishmael govori o razlici između zapadnog svijeta i istoka, jer je jedan njezin učitelj budist. Ishmael odbacuje takvu zamisao tvrdeći da je na istoku danas još i gore nego na zapadu, te da ta dva svijeta pripadaju istoj kulturi.
No, u čemu se zapravo onda sastoji bit naše kulture, odnosno, kako će Julie, a i mi, prepoznati pripadnika Maćehe Kulture? Načelno, to nije teško, dovoljno je osluhnuti životne stavove bilo kog čovjeka u našoj okolini. Danas više nema ostavitelja. Oni ne žive ovdje. Ipak, poradi razumijevanja, evo kako Ishmael sažima značajke naše Maćehe u tri glavne točke:

1. Hrana i sredstva preživljavanja su “pod ključem”, dakle za njih je potrebno raditi i plaćati ih posredničkim sredstvima (novac ili nešto drugo)

2. Ljudi naše kulture misle da su na neki način manjkavi te se moraju “kultivirati” i to vanjskim sredstvima, preko spasitelja, ili posebnih načina koji će ih uzdići iz njihove niske prirode

3. Smatramo da su ljudi na vrhu evolutivnog vala živoga svijeta, a naša civilizacija na vrhu evolutivnog vala čovječanstva.

Komentirat ću ove tri točke, s naglaskom na rješenja. Mislim da nije samo važno definirati problem, već i odmah ponuditi puteve kojima možemo napustiti uzimateljski način života i barem se približiti ostaviteljskom.


Preživljavanje

U davno doba, prije nastanka uzimatelja, ljudi su živjeli prirodno, skupljali hranu koje je uglavnom u prirodi bilo koliko im je potrebno. Stavljanje hrane “pod ključ”, kaže Ishmael, omogućilo je nastanak kasta, raslojavanje društva i mogućnost da vladari upravljaju masama.
Moglo bi se diskutirati da li rješenje tog problema leži u socijalnim programima koji bi osigurali svakom čovjeku egzistencijalni minimum i bez rada. Čak i kad bi to bilo moguće, ostale bi psihološke posljedice Maćehe Kulture koja je u nas usadila želju za posjedovanjem, širenjem moći i vlasti. Pod tim utjecajem ljudi bi i dalje radili kao ludi da si osiguraju stvari koje im zapravo nisu potrebne.
Smatram da se ovo može promijeniti jedino stvarnim promjenama u načinu života. Primjerice, to se može osnivanjem samodostatnih ili približno samodostanih zajednica (vidi pod www.neokultura.org) koje se polako ali sigurno udaljavaju od šapata Maćehe Kulture koja stalno traži više i više i više.
Odvajanje od toga, dakle promjena u načinu života, nije uopće laka. Na nešem siteu smo imali anketu s pitanjem “Što smatrate najvećom preprekom u promjeni svog načina žviota?”. Od odgovora poput, novca, partnera, djece, obitelji, posla i slično, najveći broj odgovora (40%!!!) je bio “nesigurnost iu sebe”.
Ljudima je potrebna snaga za promjene. A ovakve promjene izazivaju velik otpor Maćehe Kulture. Primjerice, kad bi neki mladi čovjek došao svojim roditeljima s idejom da će živjeti u neokulturalnoj zajednici, oni bi učinili sve da ga u tome spriječe, tvrdeći da je poludio, da će otići u neku sektu i upropastiti si život. Ali, kad im dođe s idejom da će se oženiti, imati djecu, uzeti kredit na 30 godina, zaposliti se i robovati svom poslu da bi platio troškove života, oni sretno izjavljuju kako se njihov sin “konačno sredio”!
Teško se bortiti protiv toga. Osjećaj nesigurnosti je sasvim opravdan: ako želiš nešto stvarno promijeniti Maćeha Kultura će ti okrenuti leđa i ostat ćeš sam.


Uzdizanje iznad prirode

Maćeha Kultura inzistira na uvjerenju da se sve loše stvari (primjerice pohlepa, nasilje, grijeh, svo zlo koje postoji) pripiše čovjekovoj prirodi. Na taj način nas okreće od pravog problema – same sebe i navodne “kulture” koja ih izaziva.
Također, na taj naćin Maćeha Kultura usmjerava pozornost ljudi na nepostojeće ili zamišljene svijetove (duhovni svijet, zagrobni život, druge dimenzije), tako da ne pomisle kako bi ovaj svijet mogao postati drugačiji.

Primjerice, jedan velik dio psihološkog korjena nasilja nalazi se u stočarskom mentalitetu unutar naše kulture. “Stočarski mentalitet” nastaje kad životinji daješ hranu, njeguješ je i na svaki način pokazuješ brigu i ljubav, a nakon toga ju ubiješ i pojedeš. Ovakva nemoguća mješavina osjećaja, stvara odskočnu dasku za nasilje prema ljudima. Koliko mnogo treba da se preskoči taj korak?
Ali, vidite, Maćeha Kultura će tvrditi da je izvoir tog nasilja u čovjekovoj prirodi, prešućujući da su se stočari pojavili prije desetak tisuća godina, a da je ljudska priroda stotinama tisuća godina prije toga bila sasvim drugačija. Sakupljači, pa čak i lovci, nisu u sebi poticali paradoksalnu mješavinu ljubavi i nasilja; i stoga su, kao ljudi, bili sasvim drugačiji. I čoivječanstvo je tada bilo sasvim drugačije, iako tehnološki siromašnije, ali nipošto “primitivnije” kako nas to pokušava uvjeriti Maćeha Kultura. S društvene i ljudske strane, sa strane Majke Prirode, ljudi su tada bili bliži samima sebi.

Od vitalnog je značaja da ljudi shvate kako većina zla nastaje zbog potiskivanja svoje prirode od strane “kulture” ili implementacije nekog stranog elementa koji odgovara kulturi, ali ne i prirodi. Ne bi ljudi bili pohlepni, da im Maćeha ne šapće kako je smisao njihovog života imati što više. Ne bi bili bijesni da se ne osjećaju frustriani zbog oduzimanja slobode – a i to je napravila ta ista Maćeha, strukturirajući društvo na hijerarhijski način.
Vrijeme je da prestanemo kriviti prirodu za naše vlastite pogreške. Vrijeme je da počnemo slušati Majku, a ne maćehu.


Kome pripada svijet?

Ljudima, kaže Maćeha, jer su oni na vrhu evolucijskog vala. Sve drugo im je podređeno, pa stoga mogu činiti što im je volja s biljkama, životinjama i svim ostalim što postoji.
Ne, kaže Majka, svijet pripada meni, a ljudi su njegov dio, važan dio, ali ipak samo dio. Imaju svoju svrhu i ulogu, ali ne i vlast da njime upravljaju.

Maćeha također tvrdi da je njena tvorevina, dakle naša kultura, nešto najbolje što se dogodilo čovječanstvu. Prije toga, bilo je kameno doba, bio je užas i strah, smrt, jad i bijeda. Tek sada, s “kulturom” čovjek je počeo živjeti kako valja.
Ništa nju nije briga što sve činjenice govore suprotno. Nije ju briga što danas ljudi rade 16 sati dnevno da prežive, što su robovi Banke, Države i Crkve. Zapravo, zna ona to, ali u tome i jest bit te “kulture”, zar ne?
Majka Priroda govori da ljudi mogu živjeti na milijun različitih načina, da ni jedan nije na vrhu. Važno je samo da funkcionira i da su ljudi sretni.

To da ljudi nisu sretni, to znamo. A, da li funkcionira? Na neki način da, ali neće dugo. Vidite jedna od posljedica ovakve Maćehe s kojom smo zapeli je stalno i neograničeno širenje čovječanstva. Budući da je svijet predan u našu vlast, od strane Maćehe koja tu vlast uopće nema, naša kultura ne samo da smatra, već i poziva ljude na neograničeno razmnožavanje.

I tako dolazimo do najvećeg problema od svih. Dolazimo do najosjetljivije teme pred kojom drhte čak i najhrabriji – količina ljudske biomase!
Sviđa mi se taj izraz – količina ljudske biomase. Namjerno je otuđen, hladan i zvuči kirurški sterilno. Na taj način se suprotstavlja emocijama koje je Maćeha Kultura usadila u nas, vezano uz potomstvo i potrebu za širenjem ljudskoga roda.
Nije to usadila Majka, bez brige. Majka je svaku živu vrstu stavila na svoje mjesto, sasvim lijepo čuvajući ravnotežu između nje i drugih vrsta i cijeloga svijeta. Maćeha je ta koja se polakomila. A mi sad slušamo maćehu. I mislimo da je dobro što nas je sve više i više.
1997. godine kad se Ishmael pojavio u Hrvatskoj, govorili smo o 6 milijardi ljudi. Sada, deset godina poslje, slobodno govorimo o 8 milijardi. U samo deset godina povećali smo se za 30 posto. Naš način života, naša kultura, funkcionirala je kad smo se imali gdje širiti. Sada više nemamo. Čak i da odemo na druge planete i zvijezde, svemir nas ne bi dugo izdržao. Evo nekih brojki koje zvuče fantastično, ali bi se ostvarile ako ljudi nastave svoju osvajačku misliju.

Ishmael kaže: “Recimo da šest milijardi stanovnika čini prihvatljiv planetarni maksimum za vašu vrstu (iako pretpostavljam da je šest milijardi zapravo mnogo više od zdravog maksimuma). Brojku od šest milijardi doseći ćete puno prije završetka ovog stoljeća. I recimo da imate trenutan pristup svim nastanjivim planetima u univerzumu, na koje biste odmah mogli početi prevoziti ljude. Vaša se populacija trenutno udvostruči otprilike svakih trideset i pet godina, što znači da biste za trideset i pet godina napučili i drugi planet. Za sedamdeset godina napučili biste četiri planeta. Za stotinu i pet godina napučili biste osam planeta. I tako dalje. Uz taj tempo udvostručenja, do otprilike 3000. godine napučili biste milijardu planeta. Do otprilike 3300. godine napučili biste stotinu milijardi planeta; tom biste brojkom mogli nastaniti cijelu galaksiju, kad bi svaka zvijezda imala nastanjiv planet. Kad biste se nastavili množiti trenutnim tempom do 4000. godine napučili biste planete milijuna galaksija. Do 5000. godine napučili biste planete bilijuna galaksija – drugim riječima, sve planete u univerzumu. Sve u samo tri tisuće godina te pod neutemeljenom pretpostavkom da svaka pojedina zvijezda u univerzumu ima nastanjiv planet.”

Maćeha Kultura ne priča o ovome. Uspješno to skriva od svojih pokćerki i posinaka, dakle nas, pokušavajući spriječiti svoj prijevremeni kraj. Jer, nećemo mi svojom biomasom napučiti svemir, propast ćemo mnogo prije, ako se zadržimo u skutima naše Maćehe. Međutim, ako bismo prozrjeli njenu igru spašavanja same sebe uz žrtvovanje i nas i svijeta, ona bi možda mogla umrijeti prije.
Sada je samo pitanje, želimo li mi to ili ne želimo? I naravno, imamo li snage to učiniti.

Vidite, ni jedan jedini problem čovječanstva se neće riješiti ako se nastavimo razmnožavati tim tempom. Ništa neće biti od globalnih promjena, ako se u tom smislu nešto ne promijeni.
Ali, za takvu promjenu potreban je svjestan stav svih nas: reći dosta samima sebi, zaustaviti širenje i promijeniti stavove koji su nas vodili pet tisuća godina. Nije to lako. Ali, to je jedino rješenje. Morat ćemo otići iz civilizacije, okrenuti leđa Maćehi i vratiti se u zagrljalj Majci.

Nemojte misliti da time Ishmael, niti ja sada, zagovaramo vraćanje u primitivan način života, gubitak udobnosti, zdravlja ili sreće. Upravo suprotno! Ako ste pozorno slušali ili čitali, lako ste uočili da nema ni govora o tome. Radi se o promjeni stavova, o promjeni priče koja nas vodi i kojoj mi danas podučavamo svoju djecu. Tehnologija je tu, pa će tu i ostati. Ali njena uporaba se mijenja. Priča koja nas vodi mora biti promijenjna, zato da bi nama, ljudima, bilo bolje i da bismo bili zdraviji i sretniji.

Neokulturalno umrežavanje - drugi dio

Pitanje evolucije

Za početak, spomenut ću dvije teorije evolucije koje u načelu pripadaju biologiji, ali ju na mnogo načina nadilaze. Prva je teorija kreativne evolucije za koju je njezin autor Henri Bergson dobio Nobelovu nagradu (1927). To je jedina anti-Darwinovska teorija kojoj je doživjela takvo priznanje. Iako je prošlo dosta vremena od toga, kreativna evolucija je zanimljiva jer umjesto čistih mehaničkih utjecaja na razvoj vrsta, uvodi “životnu silu” (élan vital). Pojednostavljeno rečeno, problem s čistim Darwinizmom je taj što se zapravo ne zna odakle dolaze “najspremniji” i “”najjači” koji preživljavaju (survival of the fittest). Darwinov odgovor (za kojeg je i sam rekao da je okviran i nerazrađen) bile su slučajne mutacije.

Još jedan problem s Darwinom je taj što on nije uspio objasniti zašto su se vrste razvijale u smjeru sve veće organiziranosti i složenosti. Jedan od intelektualnih nasljednika Bergsona, Gaudge, 1967. piše kako “mora da je nešto poticalo život u smjeru sve većih i složenijih oblika organizacije usprkos riziku koji je u to bio uključen”.

Angažiranje “životne sile” u objašnjenju tog poticaja zvuči teološki (što vjerojatno i jest), a ostaje činjenica da teorija kreativne evolucije nije uspjela objasniti kako točno taj poticaj djeluje, dakle kojim mehanizmom potiče nastanak novih oblika života.

Jedan suvremeni biolog privukao je pozornost (i dalje ju privlači) svojim teorijama morfogenetskih polja. Radi se o Rupertu Scheldrakeu. On je pionir hipoteze o formativnoj uzročnosti i morfičkoj rezonanciji. Ta hipoteza kaže da “morfička rezonancija nastaje između ritmičkih struktura aktivnosti na osnovi sličnosti, a kroz tu rezonanciju prošli oblici aktivnosti utječu na polja kasnijih sličnijih sustava” (Presence of the Past, Scheldrake).

Scheldrakove ideje su vrlo obuhvatne. One sežu od objašnjenja mentalnih pojava poput telepatije i predosjećaja, preko nastanka sličnih oblika i geometrija u raznih vrsta u prirodi (živih i neživih), eksperimenata koji ukazuju na mogućnost nasljeđivanja bioloških značajki na ne-DNK, dakle ne-genetski način, pa do društvenih eksperimenata s lingvističim razumijevanjem nepoznatih jezika, pojavi raznih ideja na raznim mjestima u isto vrijeme, učenjem preko kolektivne svijesti (fenomenom “101. majmuna”) itd. Neki od njegovih pokusa uključivali su milijune ljudi preko TV medija, a njegova knjiga “Sedam eksperimenata koji mogu promijeniti svijet” (1995.) je iznimno koristan izvor informacija o tome.

No, značajnijim mi se čini jedan raniji rad, objavljen u obliku knjige “Nova znanost o životu” (1985.) koji je postavio osnove njegovog daljnjeg rada i u kojem, pojednostavljeno rečeno, dokazuje kako vrste i organizmi mogu kolektivno učiti i razvijati se, što uključuje biološke promjene, kroz proces morfičke rezonancije.

Spomenut ću i biologe poput Bruca Liptona (autora knjige “Biologija vjerovanja” i “Spontana evolucija”) koji dokazuju da je djelovanje uma na materiju znanstvena činjenica, te da percepcija određuje ponašanje, kako na razini stanice, tako i na razini organizma. U proširenom smislu, to isto vrijedi i za društvene strukture koje su sastavljene od pojedinačnih organizama.

Ovaj pregled teorija evolucije mogao bi biti i obuhvatniji. Međutim, za to nema potrebe, jer je već i ovo dovoljno za početak razmišljanja o nekim uobičajenim postavkama i pretpostavkama s kojima pristupamo pitanju budućnosti, a to znači razvoja čovječanstva.

Pojednostavljeni darvinistički model preživljavanja najsposobnijih – a kojeg uvelike odražava naša civilizacija i na društvenoj razini – na klimavim je nogama. Kao što je napisao Esensten 2003., biolog s Harvarda: “teorija evolucije je neobrađeno polje na kojem se trenutno mnogi različiti stavovi i pogledi bore za prevlast”.

U takvoj situaciji, zašto ne pretpostaviti očigledno? A to je da sve te teorije opisuju dio istine i vrijede na određenoj razini stvarnosti. Ima dovoljno dokaza da se model slučajnih mutacija i preživljavanja najsposobnijih prihvati kao činjenica. Ipak, on ne može objasniti baš sve. Ima također i dovoljno dokaza za evoluciju drugačije vrste – onu potaknutu morfičkom rezonancijom. Vjerujem da će uskoro biti dovoljno dokaza i za svjesni odabir evolucije putem namjernog pokretanja ili zaustavljanja određenih značajki i sposobnosti i to ne samo na razini genetskog materijala (da ne bude zabune ne govorim o strogo biološkom genetskom inženjeringu već o idejama o kojima govori Lipton ili čak Greg Braden), već na razini kvantnog polja nevezanog za biološki ustroj.

Ako dakle vrijede sve te teorije (vjerojatno i neke koje do sada još nisu ni oblikovane), preostaje pitanje kada i u kojim uvjetima djeluje jedan mehanizam, a kada drugi?

Za pretpostaviti je kako u manje složenim sustavima slučajna genetska mikromutacija ili čak i makromutacija može imati znatan utjecaj na cijeli sustav. Morfička rezonancija mogla bi biti činitelj u nešto razvijenijim eko-sustavima (na posljetku, usklađivanje sličnih ritmova aktivnosti moguće je samo uz uvjet postojanja fizički razdvojenih skupina organizama i sustava). Neki drugi načini, poput upravljanja percepcijom, a to onda znači svjesnim odabirom, mogući su samo u slučaju super-razvijenih duh/tijelo sustava.

Sve to nas upućuje na zaključak da je složenost strukture ta koja omogućava stupanje na scenu drugačijim, ne-darvinovskim mehanizmima razvoja. Na taj način bi se čak i Darwinov model mogao proširiti na one iznad njega. Složena struktura i razvijenija svjesnost je svakako znak “sposobnosti”, pa se stoga evolucija razvija u tom smjeru. Morski pas i njegovo preživljavanje tijekom mnogih milijuna godina je dobar dokaz Darwinove teze. Nalazi se na vrhu hranidbenog lanca i razvio je sve sposobnosti koje su mu u tom smislu potrebne. Međutim, ukoliko postoji mogućnost za njegovu daljnju evoluciju, ona će se morati odvijati nekim drugim kanalima.

To vrijedi za svaku drugu vrstu, a vrijedilo je i za čovjeka. Njegova sposobnost za preživljavanje i trenutni položaj naizgled najsposobnije vrste na Zemlji zasnovana je na udruživanju i umrežavanju, a ne na nekim pojedinačnim značajkama, što uključuje i specifičnu vrstu inteligencije.

Mogli bismo s prilično sigurnosti reći kako su zajedništvo i suradnja – dakle društveni elementi čovjekovog života – omogućili našu evoluciju. S istom sigurnošću možemo reći da će se naš daljnji razvoj oslanjati na te temelje, a mnogo manje na mehanizme koje opisuje Darwin u podrijetlu vrsta.

Prije nego što prijeđem na glavni motiv ove rasprave – pitanje o tehnologiji – spomenut ću moguće evolucijske slijepe ulice. Da li one postoje? Da li postoje evolucijske pogrješke?

Osim ako se ne oslonimo na popularne new-age stavove da je sve dobro i sve ima svoj smisao i svrhu, odgovor je potvrdan. Mnoge vrste su u darvinijanskom smislu bile osuđene na propast jer se nisu prilagodile. Čak i spomenuti morski pas, ako ostane takav kakav jest, može ući u kategoriju upitnih uspjeha. Bergsonova kreativna evolucija mogla bi imati ogranak koji kaže da životna sila tjera sve oblike života prema povećanoj svjesnosti. A ako se morski pas ne promijeni, on će po Darvinu biti i dalje najuspješniji, a po tako uobličenom Bergsonu promašaj.

Moguće uništenje koje prijeti čovječanstvu zbog njegovog evolucijskog “uspjeha” u obliku često sumnjive tehnologije i gotovo nesumnjivo lošeg društvenog uređenja današnjice, također bi moglo ukazivati da smo zapeli u slijepoj ulici. Što se tiče Majke prirode, ne bi bilo ni prvi, a vjerojatno ni posljednji put, da se tako nešto desi.


Pitanje postojeće civlizacije

Ako na civlizaciju gledamo kao na produžetak evolucijskih procesa, onda moramo priznati da današnja globalna civilizacija svoj korijen ima u darvinijanskom svemiru. Stalna borba za opstanak, natjecanje i sukob, osnovne su značajke današnjeg društva. Suvremeni liberalni kapitalizam najbolji je primjer darvinijanskog okruženja u ekonomskom smislu. Velika riba guta malu, a glavni kriterij uspješnosti je preživljavanje na tržištu.

Negdje na rubu te krvave tmuše nalazi se ono što zovemo “ljudskim vrijednostima”, poput suosjećanja, morala, poštenja, pravednosti, karmičkih zakona…Ali, što to vrijedi kad je svijet pun morskih pasa koji samo žele – preživjeti.

Na sreću, to je samo površna slika i, kao što sam napomenuo, mogla bi ukazivati na evolutivnu pogrešku. I još jednom, na sreću, ljudi su ipak, usprkos posljednjih nekoliko tisućljeća društvenog (ne)razvoja, evoluirali na drugim razinama. Možda one nisu u ovom trenutku toliko vidljive, ali zasigurno postoje, a s njima postoji i mogućnost promjene.

Trenuci u kojima izlazimo iz darvinijanskih zakona evolucije su oni u kojima se udružujemo i umrežujemo. Naša sposobnost stvaranja društvene zajednice nas je zaštitila od fizičke pogibije u samom početku našeg života na ovom planetu. Ako je Scheldrake u pravu, postojanje morfičke rezonancije bilo je presudno u kolektivnom napretku čovječanstva u njegovim ranim fazama napredovanja i učenja (jer jedino to može objasniti istovjetnost razvoja bez fizičkog kontakta). Naši prvi tehnološki izumi bili su vezani uz suosjećanje, brigu za druge i dobrobit zajednice.

Naravno, ne radi se o oružju koje je došlo kasnije, već o posudama za nošenje vode i hrane, što su radile majke za podmladak, a vjerojatno i za druge članove zajednice.

Možda je istina da su u ranim fazama naše civlizacije pojedinci bili ti koji su pokretali određene promjene u smislu tehnoloških otkrića – moguće je da su darvinijanska načela tada bila dovoljno jaka da upravljaju evolucijom društva. Ali, kako je vrijeme prolazilo, promjene su postajale sve više društvene, dakle potaknute nekim kolektivnim procesima, uz vjerojatnu snažnu nazočnost morfogenetskih polja koja su omogućila nastanak sličnih zamisli i otkrića na različitim mjestima.

Danas imamo dobar primjer najbrže rastućeg polja znanja i tehnologije - komunikacije i umjetne inteligencije (računala). Zanimljivo, to je ujedno i područje znanja gdje ima najviše suradnje, zajedništva i podjele informacija. Dakle, upravo tamo gdje je složenost strukture najveća i gdje je umrežavanje najviše došlo do izražaja.
Vjerujem da budućnost čovječanstva ne leži u društvenim i tehnološkim monstrumima koji slijede osnovne zakone preživljavanja, nego u visoko razvijenim skupinama drugačije motiviranih ljudi koji su svoje sposobnosti umrežili i stvorili snagu prema kojoj su današnji politički moćnici i ekonomski robovlasnici poput morskih pasa prema čovjeku. Snažniji i opasniji na tjelesnoj razini, ali ih je sasvim lako izbjeći i držati se na sigurnoj udaljenosti od njih.

Gdje i kako u tu priču ulazi neokultura? Jedna od njenih osnovnih postavki počiva na povijesnim činjenicama o početku naše ratničke, osvajačke, hijerarhijske i na svaki način darvinijanski moćne civilizacije. Njena sposobnost preživljavanja, uništenja konkurenata, munjevitog širenja i dominacije je neupitna. Međutim, neokultura stavlja upitnik nad druge vrijednosti koje ta civilizacija donosi – i to ne toliko zbog nekih etičkih, moralnih, duhovnih ili sličnih stavova, već zbog, dugoročno gledano, nedjelotvornosti i nemogućnosti daljnje evolucije.

Naša civilizacija je nastala u trenucima krize (klimatološke i geološke promjene koje su natjerale poljoprivredne kulture neolita na pokret i snalaženje u preživljavanju u obliku stočarstva, hijerarhije i ratničkog svjetonazora). Kao takva ona predstavlja jedan od vjerojatno manjeg broja mogućih reakcija na situaciju – onaj koji je u duši duboko darvinijanski: prilagođavanje poradi preživljavanja.

Sasvim je moguće da je čovječanstvo kroz takav isti ciklus prolazilo i ranije (i ranije je bilo geoloških i klimatskih katastrofa koje su natjerale ljude na hijerarhijsku organizaciju). Očigledno je međutim da smo se uvijek nekako vratili na društveno-prirodni sklad, za što je dokaz cijelo razdoblje neolita tijekom kojeg je čovječanstvo živjelo u razvijenim kulturama Stare Europe, Bliskog, Srednjeg i Dalekog istoka, u stabilnom broju, miroljubivo i po svim društvenim kriterijima vrlo kvalitetno.

Ovaj trenutni odmak od tog načina života (današnja civilizacija, započeta i utemeljena prije nekih 5000 godina) mogao bi doista biti samo odmak koji će uskoro završiti u povratku na prirodniji, skladniji i evolutivno perspektivniji način života, ali bi jednako tako mogao biti i posljednji čin u drami života ljudske vrste (a i drugih s nama povezanih), budući da sada posjedujemo tehnologiju koja bi nam mogla presuditi.

Osim očigledne motivacije u smislu spašavanja onog što se spasiti može od kandži grabežljive civlizacije koju smo stvorili, neokultura teži stvaranju evolutivne perspektive čovječanstva. Postojanje neolitskih kultura u tom smislu je samo dokaz da ljudi mogu živjeti drugačije (nehijerarhijski, nespecistički), a ne poziv za povratak u prošlost. Tako nešto ne samo da ne bi bilo moguće, već bi bilo i besmisleno. Ali, ukoliko želimo van iz evolucijskog slijepog crijeva, moramo se malo osvrnuti unatrag, pronaći mjesto gdje smo pogriješili, naučiti nešto iz toga, prilagoditi se i promijenjeni nastaviti dalje – prema mjestu do kojeg nas zajednički vode i Darwin i Bergson i Scheldrake, zajedno sa svim drugim misliocima, društvenim, znanstvenim i duhovnim.


Ima li koga za umrežavanje?

Očigledno da će sljedeći korak evolucije biti umrežavanje manjih svjesnih jedinica u veće strukture. To ne znači gubitak individualnosti u nekom “borgovskom” smislu kolektivne svijesti. Štoviše, očigledno je da tek razvijena individualnost može kvalitetno pridonijeti stvaranju novih zajedničkih vrijednosti.

Naša civilizacija je do sada uporno i aktivno radila na poništavanju potencijala pojedinaca, barem što se tiče masa ljudi. Čak i sada, obrazovanje je usmjereno na stjecanje informacija, a unutarnji stvaralački potencijali su sekundari. O razvoju svijesti se uopće ni ne govori.

Način života koji podrazumijeva stres i iscrpljenost pogoduje manipulaciji i robovskom mentalitetu. Ekonomska nadmetaja i konzumerizam ostavljaju vrlo malo mjesta za slobodu stvaranja i istraživanja, osim ako ona nije u izravnoj vezi s preživljavanjem, umjetno stvorenim potrebama ili igrama moći. Napredak, ako ga ima, rezultat je darvinijanskog mehanizma “preživljavanja najsposobnijih”.

Čak i uz sve te nepovoljne uvjete, očito nezadovoljstvo i potisnutost stvaralaštva, ljudska vrsta pronalazi načine za podizanje glave i težnju evoluciji. Rađaju se nove misli, pothvati i ideje… one koje gledaju dalje od postojeće stvarnosti i pokušavaju pronaći put do promjene.

Držanje pojedinca na uzici u našoj je civilizaciji išlo ruku pod ruku s neodobravanjem i uništavanjem manjih samoodrživih zajednica. Širenje, povećanje broja ljudi i ekonomska eksploatacija potisnuli su ideju samoodrživosti u zapećak i promovirali jednu veliku globaliziranu zajednicu u kojoj svaki dio životno ovisi o svim drugim dijelovima.

Zapravo smo sustavno radili na uništenju djelotvornosti zajednice, a time i mogućih očitovanja sila, energije i inteligencije koja je za nas nezamisliva. U tom pogledu naša civlizacija je gotovo potpuno promašena. Ona ni ne zna za postojajnje oblika umrežavanja koje je neokuturi prirodno i očigledno.


Tekst: Adrian P. Kezele

Treći dio